Ljepota božićnoga otajstva u tome je što ono dopušta svima zablistati i ne traži ama baš ništa za sebe, a svake je godine istodobno i isto i drugačije te kao takvo vlada više od 2000 godina. Jednaka je uvijek, naime, ljubav Boga koji je poslao Sina na ovaj svijet pa se svaki naraštaj može u Božjim očima smatrati povlaštenim, a drugačije su okolnosti u kojima se slavlje toga najvažnijega rođenja u povijesti svijeta zbiva.
Hrvatska ovogodišnji Božić slavi na valu velike narodne radosti zbog trećega mjesta osvojena na Svjetskom nogometnom prvenstvu. No ma koliko se slavio taj veliki uspjeh, upravo često proteklih dana spominjana vjera naših reprezentativaca i njihovo pouzdanje u Boga priječi da se na njih počne gledati kao na kakva božanstva, to jest da pogled na njih odvrati čovjeku zagledanost u božićno otajstvo. Kao što bi bilo posve nepojmljivo da npr. pred novorođenim Isusom njegova majka govori koliko se mučila ili kad bi se sv. Josip pred njim hvastao kako je hrabro uspio u nemogućim okolnostima osigurati mjesto za porod; ili kad bi trojica mudraca pripovijedala pred Isusom u jaslicama čitavo vrijeme svoje putešestvije dok su slijedili zvijezdu, a da mu se ne poklone, tako bi bilo neprimjereno da opravdana radost zbog nogometnoga uspjeha zasjeni otajstvo proslave rođenja Sina Božjega ili da ju netko rabi u svrhe svojih političkih taktiziranja, bez obzira na razinu s koje ono dolazilo.
Ako bi se vojničkim rječnikom govorilo o najsnažnijoj kršćanskoj taktici u borbi za opstanak, to bi zacijelo bila poniznost. No poniznost se ne može glumiti, ona jest ili nije, ona ne laže. Pred djelovanjem zla poniznost postaje nevidljivi štit jer zlo ju ne poznaje i ne shvaća ju. Nije zlo shvaćalo ni Marijin ponizni »Evo službenice Gospodnje«, s kojim je krenuo hod do Božića, ni Isusovo rođenje u betlehemskoj špilji. Zlo je tek reagiralo kad se počelo govoriti da se rodio novi »kralj«. Poniznost je, dakle, štit pred kojim zlo i zloća postaju nemoćni.
Ne bi posve točno, dakle, bilo reći da su hrvatski narod i ljubitelje nogometa diljem svijeta hrvatski nogometaši naučili o snazi poniznosti jer oni su prije toga morali njome biti poučeni. Na temelju brojnih izrečenih poruka mladića u hrvatskim dresovima pokazuje se da se samo iz poniznosti može gledati na hrvatski sjever i jug kao na zajedničku vrijednost, a ne kao na podjelu; iz poniznosti se može svojim prethodnicima davati na važnosti, a ne kupiti sve zasluge za sebe; iz poniznosti se može čak i čitavo vrijeme prvenstva ne dobiti šansu zaigrati na terenu, a kasnije se radovati pobjedi kao da je ostvarena baš vlastitim zaslugama. Hrvatski je narod ovoga Božića povezao nogomet, no trajno ga ipak povezuje vjera u Boga, vjera u Božića. Kada je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije na zagrebačkom dočeku rekao da su igrači pokazali zajedništvo, poniznost, skromnost, hrabrost, odlučnost, domoljublje i vjeru »i zbog toga ih je dragi Bog nagradio«, otkrio je istinsku narav Božića. Novorođeni Isus daruje ljude i kad oni misle da darivaju njega. Pod tim vidom moglo bi se smatrati da je prosinačko veliko veselje hrvatskoga naroda dar koji je došao po Božiću.
Poniznost kao vrlina po kojoj je čovjek svjestan koliko vrijedi, ni manje ni više od toga, dar je koji bi se mogao proširiti ne samo na čovjeka, nego i na institucije te na čitave strukture koje pogrješno misle da se uz oholost zadobivaju istinske pobjede. Stoga nije zabranjeno ovoga Božića moliti za taj dar uz koji se naizgled gubi, a najzad pobjeđuje. Dao Bog da poniznost kao božićno čudo postane i trajna hrvatska taktika.
