Poslijeratno izvješće poznatoga hrvatskoga arhitekta i publicista dr. Marka Vidakovića, nije zgorega spomenuti – Srbina po nacionalnosti, napisano nepoznatoga datuma, te voditelja zagrebačke humanitarne udruge »Dječja akcija«, koji je bio u tijesnoj vezi s glasovitom dobrotvorkom dr. Dijanom Budisavljević, jako je i jasno svjedočanstvo o karitativnoj djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca. Stoga ne čudi što je desetljećima bilo skrivano od očiju javnosti:
»Pa ipak, i u takovoj beznadnoj situaciji po djecu, upozoren na to od strane dr. Bogdana Stopara, a našavši oko 400 gole djece u Jeronimskoj dvorani u Zagrebu, Tomislavov trg br. 4, otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 316.).
»Dakle, kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla. Od 7000 registrirane djece u ‘Caritasu’, 2500 u ‘Dječjoj akciji’ i 133 djeteta sa 73 matere justificiranih očeva (vidi popis 4) sve samo s 4 promila smrtnih slučajeva, uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija ‘Caritasa’ i ‘Dječja akcija’ potpuno uspjelom.
Akcija spašavanja djece je krenula snažnim korakom. Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svugda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime. Iskoristivši to, uspjelo mi je da pribavim velike količine odjevne robe i obuće iz Ministarstva Narodnog gospodarstva NDH (vidi priležeći dokument 6), koja je inače bila blokirana. Pribavio sam na ime dr. Stepinca, a putem Higijenskog zavoda u dva maha po 7000 litara prvorazrednog mlijeka iz Švicarske, dakle 14.000 litara mlijeka, i dijelio ga pomoću 32 sestre Hrv. Crvenog križa maloj djeci iz naše akcije. Pomoću direktora dr. Borčić i dr. Malojčića otvorila nam se mogućnost da dobijemo veće količine brašna, šećera, mlijeka, visokovaljanog keksa, i sve se to dijelilo majkama iz naše akcije, u mom stanu.
Međutim, broj ubačene djece sa terena u Zagreb neprestano je rastao, a sa njima i slučajevi bolesti. Intervencijom našom kod dr. Stepinca, kada je broj dostigao 1200 preseljena su sva djeca u Gluhonijemi zavod u Ilici br. 83. Sve to omogućilo mi je da se upoznam i s važnim faktorima sa protivne strane i da ih iskoristim u našu svrhu. Tako komandant njemačke pozadinske armije major Knehe, koji nije bio hitlerovac, i kapetan Kocijan pomogli su, da na naš prijedlog rasformiraju logor u Lobor-gradu i da sve logoraše (preko stotinu žena i djece), prebace vlakom u Srbiju. Zatim rasformiran je na naš prijedlog, a intervencijom dr. Stepinca i logor djece na Rijeci kod Križevaca, gdje su bila srpska djeca odgajana kao ustaše. Nadalje nam je uspjelo da intervencijom dr. Stepinca, a pristankom upravitelja njemačke radne službe dr. Pollmanna, prebacimo iz Jasenovca dana 28. II. 1945. posredstvom Hrv. Crvenog križa 538 logoraša, sa vlastitim putovnicama u Austriju. Da su ovi logoraši ostali u Jasenovcu, ne bi preživjeli konac rata« (str. 316.-317.).
»Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru s nama dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio ‘Caritas’, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promila smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u ‘Caritasu’ registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povrataka iz Njemačke ili logora.
Kako smo stajali u vezi s predstavništvom Švicarskog Crvenog Križa u Zagrebu dir. Schmidlinom, dobijali smo za našu djecu velike količine hrane i vitamina. A što je najinteresantnije , ustanovila se između nas i ovoga predstavništva tzv. ‘Kumovska akcija’, koja se sastojala u tome, da je neki Švicarac uzeo pod svoje nekoje naše dijete.
Naravno, da su mnogi ljudi pitali, otkuda da baš mi imamo tako veliku mogućnost u zbrinjavanju ove djece. Ta mogućnost je nastala samo suradnjom nadbiskupa dr. Stepinca, čiji stav prema okupatoru se očitovao u njegovim propovijedima u katedrali, radi čega ga je javno napadao ministar Makanec i prijetio mu. Te propovijedi bile su pomnožavane u Odjelu kaptola ‘Naša draga svetišta’, gdje je bio upravitelj monsign. Jesih, koji je bio dva puta zatvaran od ustaša i toliko premlaćen u zatvoru, da nije mogao stajati na svojim nogama. Prilikom mog posjeta k njemu u cilju preuzimanja govora dr. Stepinca uvjerio sam se o tome.
Ovaj negativan stav prema okupatoru od strane dr. Stepinca jasno je ukazao i kod pripremanja okupatora na odlazak. U prvi čas okupator je htio Zagreb braniti, i u tu svrhu su podignuta dva bunkera s obje strane glavne pošte u Jurišićevoj ulici. Ja sam na to upozorio dr. Stepinca, i on je intervenirao protiv toga. A kada sam ga upozorio da su postavljene dvije avionske bombe u podrumu Tehničkog fakulteta od strane okupatora, i u tom smjeru je dr. Stepinac proveo svoju intervenciju i bombe su bile odstranjene.
Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca. Na pr. ljudi su bježali u šumu i ostavljali žene same s djecom. Ti koji su ostali pali su pod udar vlasti i njih je trebalo spašavati. Ja sam doznavao njihove adrese i odmah, bez pitanja, uključio ih u našu akciju, bezimeno donašao im pomoć u hrani i u novcu (vidi dokument 19). Tako na pr. kapetan J. A. Miho Dorčić otišao je u šumu, i ostavio kod kuće ženu. Ja sam intervenirao kod dr. Stepinca da odmah riješi njenu molbu za rastavu braka, jer će ju inače staviti u logor ili baciti iz stana. Dr. Stepinac, uzevši tu stvar odmah u ruke, riješio je pozitivno njezinu molbu i žena je bila spašena« (str. 317.-319.).
NASTAVLJA SE
