Danas gotovo zaboravljen, Ante Parčina bio je prozaik i pjesnik raznovrsnih sadržajnih i umjetničkih dosega, djelujući u na hrvatskoj književnoj sceni gotovo šest desetljeća.
Rođen je u Splitu 19. veljače 1908. Nakon završene pučke škole i realne gimnazije u Splitu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je povijest i zemljopis. Bio je član Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Domagoj« te katoličkoga Kola hrvatskih književnika. Radio je honorarno na sjemenišnoj Nadbiskupskoj gimnaziji u Splitu, a zatim na Klasičnoj gimnaziji. Nakon talijanske okupacije otišao je u Mostar. Nakon rata radio je u osnovnim školama u Vrgorcu i Čakovcu. Umro je u Splitu 29. srpnja 1988.
Objavljivati je započeo u »Luči« 1927., a zatim u »Hrvatskoj prosvjeti«, »Hrvatskoj straži«, »Novom dobu«, »Jadranskoj pošti«, »Hrvatskom glasniku«, »Hrvatskom narodu«, »Hrvatskoj reviji«, »Jadranu«, »Selu i gradu«, a nakon rata u »Maruliću«.
U zbirci pjesama »Opiumske draži« 1935., protivno sugestiji naslova, dao je nostalgičnu liriku, punu kršćanskih proplamsaja. Bio je »izrazito osjećajna priroda, čovjek koji emotivno, lirski reagira na životne pojave, događanja, susrete, a prije svega na vlastitu samoću, nesnalaženje pa i izgubljenost« (Z. Mužinić). Religiozno obojeni segmenti njegova pjesništva prožeti su katkad protestno obojenom egzistencijalnom upitanošću, na što je najviše utjecao njegov mladenački rad u tvornici cementa.
Nakon rata prva mu je knjiga izišla tek 1964. – kozerije »Šjora Paškva i sujevremeni mali svit«, zatim »Bajke«, novele »Iz svjetla i mraka«, pjesme »Odjeci srca i uma«, spjev »Kum Martinova filožofija«, pjesme »Split kojega više nema«, drame »Čudan putnik na životnoj pruzi; Kad tresu vrazi Mudrovicom«, a u »Mediteranskoj poemi« (1979.) u povodu Mediteranskih igara opjevao je duhovne vrijednosti Sredozemlja. Osobita mu je i najzrelija knjiga putopisnih eseja, noveleta, reminiscencija i crtica »Arabeske življenja« (1982.). Godine 1984. tiskao je izbor pjesama »Parke nad bezdanom«. Zanimljiv je njegov spjev »Naslidovanje djavla paklenoga; dijalog s Marulićem u arkadijskom Nečujmu« 1985., u kojem iznosi negativnosti svoga doba i zauzima se za poštovanje starih vrjednota. (L)
