Sve, ono, »bi – ne bi« pooštrili… Pa onda, »udri« samo po maskama, bar da umirimo Kineze: »Evo, otkupit ćemo sve maske koje ste naštancali, samo ne smišljajte nove generacije virusa!«? Više bez maske »ni na šekret«, i samci u autima voze »maskirani«, kao pljačkaši banke. Čekam još da mi rođena žena Jelica prije lijeganja naredi stavljanje maske, da ju ne zarazim »agresivnim« hrkanjem. A baš te maske, oko njih bilo najviše znanstvene zbrke: te štite te ne štite, trebali bi ih nositi samo zaraženi, samo nezaraženi, samo oni s ružnim nosom, samo oni s predugim jezikom, samo žene s brkima… I, čuo sam to od doktora još davno prije »korona-maškara«, čak i medicinske maske kratko »vrijede«. Treba ih više puta dnevno mijenjati, a ja redom vidim tipove nalik meni, koji iz stražnjega džepa hlača pred dućanom izvlače već dobro nagnječenu višemjesečnu masku iz koje bi se, fino zagrijane, mogli »izleći« i žohari, a ne samo virusi…
Ukratko, vidim što i svi, da brojevi zaraženih rastu, i mislim da to nije zato što ja nosam masku u džepu, nego zato što se naglo dopustilo previše »muvanja«, osobito onoga inozemnoga, međuzemnoga i podzemnoga. I opet, nikako da ozbiljno pooštre mjere, već više kao da »izoštravaju sliku«?! Možda zato što je lakše i jeftinije brojiti i testirati ljude na slavonskim svadbama nego u turističkim autima? A možda i zato što nikako da pronađu one oštre i efikasne djedovske »socijalističke sjekire«, koje su samo tako znale odrezati, presjeći da će danas voziti samo auti s parnim brojem, a struju imati samo zgrade s lijeve strane ceste!? »Cakum-pakum«, sve bez prava na žalbe i potpitanja.
A zašto ja zazivam najoštrije mjere, pitate se? Samo sebično, zato što sam dohvatio godine »rizične skupine«? A, neee, više sentimentalno, zato što je u danima tih lijepih oštrih mjera Zagreb opet postao grad… po mojoj mjeri! Miran, tih, bez nepotrebnoga motanja po gradskim ulicama. Po mjeri starčića koji više ionako ne uživa »prednosti« ili »blagodati« velegrada pa zaspi prije nego noćni klubovi prorade, za kladionice i kockarnice nema kao ni za velekupovine, tzv. shoppinge; kazališta izbjegava zbog čuvanja čistoće duha; na razna događanja, tzv. evente, nitko ga ni eventualno ne poziva, a čak i u kino je prestao ići otkako je s unukom otišao u famozno »multipla« ili kako se već to »pleksus« kino zove… Jer kad je počela tutnjava i kad sam ugledao vlastitu dušu kako titra na mamutskom platnu koje me progutalo, poželio sam uteći, no unuk me utješio da će mi to samo »propuhati uši«. I stvarno, otad ne čujem sve ženine primjedbe, a sad ni sve upute kriznoga stožera. Istina, u tim idiličnim danima pod oštrim mjerama – kad sam mirno mogao starački koračati uz »Mladost« na pristojnoj kilometarskoj »socijalnoj distanci« od sličnih »terapijskih« hodača – vrlo mi je nedostajalo što nema misa. No crkve, one nestresene, bile su otvorene, mogao sam ući i pomoliti se u tišini. Pa onda i to doživio kao blagoslovljeni odmor, makar od (nekih) propovijedi.
