Socijalna politika u Hrvatskoj nikada nije potpuno jasno definirana kao sredstvo ostvarivanja socijalne sigurnosti svih građana, a ne samo onih na pragu siromaštva. Politika nije shvatila potrebu razdvajanja i razlikovanja politike socijalne skrbi prema starima i nemoćnima, koji su bez mirovina i drugih izvora prihoda, od politike provedbe mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Osnovna je razlika u tome što se socijalna politika prema najugroženijima provodi posebno i posebno se financira iz poreza, tj. državnoga proračuna, a zdravstveno, pogotovo mirovinsko osiguranje, trebalo bi se financirati posebnim doprinosima osiguranika i njihovih poslodavaca. Tako se primjerice financiranje mirovinskoga osiguranja unatoč posebnim doprinosima pretvorilo u financiranje iz državnoga proračuna iz kojega se dijeli prema procjenama aktualnih vlasti.
Takvo »zamagljivanje« onemogućava jasno sagledavanje problema. Posredno se za određene skupine korisnika pojedinih prava financiranje prebacuje prema državnomu proračunu, pa i dalje na lokalnu samoupravu kao nižu razinu vlasti. Bogatije lokalne jedinice dopunjuju određena socijalna prava svojim dodatcima, a siromašnije mogu samo gledati. Napušta se temeljno shvaćanje da mirovinsko osiguranje kao rezultat rada i plaćanja posebnih doprinosa tijekom radnoga vijeka pojedinca ne smije imati u sebi elemente socijalne skrbi, ali ni posebnih staleških povlastica.
One se nažalost u kriznim vremenima sve više traže. Tada političari zbog predizbornih obećanja i ostvarenja tih obećanja napuštaju temeljna načela pojedinih zakona.
Odredbe »Zakona o mirovinskom osiguranju« o uvjetima za pojedina prava tijekom reforma zapravo su udaljavanje od već dostignute razine mirovinskih prava u državama zapadne Europe. Klasičan je primjer za to povećanje godina starosti udovica kao uvjeta za obiteljsku mirovinu, čime se znatno umanjuju prava udovica, a to je očito udaljavanje od proklamirane politike zaštite majčinstva i obitelji. Udovicama je povećan uvjet starosti za pet godina. Zato brojne udovice koje su rano postale majke pa im djeca odrastu prije određenih godina (45 ili 50) ne mogu ostvariti svoju udovičku (obiteljsku) mirovinu ako su postale udovice prije doživljenja propisane dobi. Ako nisu radile jer su se posvećivale odgoju djece, postaju socijalni slučaj. Treba upozoriti na odredbe članka 67. Zakona o mirovinskom osiguranju koje propisuju da udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu ako je do smrti bračnoga druga, po kojem joj to pravo pripada, navršila 50 godina. Iznimno može ostvariti pravo i udovica koja do smrti bračnoga druga nije navršila 50, ali je imala navršenih 45 godina, no to joj se pravo priznaje tek kada navrši 50 godina.
Dakle od 45. do 50. godine ostaje bez prava i »može živjeti od zraka«. To se odnosi na udovice koje su imale »nesreću« da su zdrave pa ne ispunjavaju uvjet ostvarenja prava na udovičku mirovinu zbog radne nesposobnosti. Ideolozi liberalnoga kapitalizma smatraju da se takva žena na rubu starosti treba snalaziti na tržištu rada kako bi nakon navršene 45 godine ostvarila najmanje 15 godina staža i ispunila uvjet za starosnu mirovinu.
Poseban je problem politike u reformama mirovinskoga osiguranja vezan uz tzv. II. mirovinski stup. Zanemaruje se ili se možda i ne zna da su dosta različita pa i suprotna shvaćanja o metodama i načinu provedbe mirovinskih reforma u primjeni osnovnih načela osiguranja, a posebno između europskoga pristupa (konvencije Međunarodne organizacije rada i Europske socijalne povelje) u odnosu na reforme kakve nudi Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Ono što nude ovi posljednji je II. mirovinski stup poznat kao »čileanski model« (naziv se zbog loše reputacije sve više izbjegava) s obvezatnom individualnom kapitaliziranom štednjom za starost i III. stupom dobrovoljnoga osiguranja.
Sve je te ideje (reforme) trebalo primati s velikom rezervom. Nažalost politika, lijeva i desna, prihvaćala je u Hrvatskoj te ideje nekritički, bez obzira na to što je ostvarivost takvoga modela bitno ovisna o stanju gospodarstva i stupnju zaposlenosti. Poznato je da izabrani model osiguranja preko investicijskih fondova i oplodnje štednih novčanih sredstava kao kapitala osiguranika (stvorenoga njihovom doprinosima), koje će se morati plaćati do ispunjenja uvjeta za starosne mirovine, može biti djelotvoran samo ako je godišnji rast nacionalnoga dohotka veći od 10 posto. To znači da se uložena ili ukamaćena novčana sredstva investiranjem oplođuju. Međutim, to je za današnje gospodarske prilike zbog posljedica pandemije i postojećega rata neostvarivo. Posebno je otežavajuća okolnost neizvjesnost vlasništva nad gospodarskim poduzećima u kojima obvezni mirovinski fondovi imaju dionice (čitaj imovinu, odnosno štednju osiguranika II. stupa). Zbog gospodarskih sankcija vezanih uz rat u Ukrajini brojni gospodarski subjekti u Hrvatskoj, a i u Europi, gube na vrijednosti pa slijedi i pad vrijednosti dioništva u vlasništvu te je tako ugrožena budućnost mirovina II. mirovinskoga stupa, dakle moglo bi se dogoditi »popapala maca«.
