– Populus, populi, populo, populum… – poslijeručkovno polusnom umrtvljen čujem, i divim se kako živa djeca još uvijek uče »mrtvi jezik«, unatoč jugodeklaraciji o zajedničkoj jezičini.
– …Popule, populo, populi, populorum, populis… Hej, tata, – moja »discipula« Dora odlučuje sasvim me vratiti u zbilju – a koji su to populisti? Što je to populizam?
– Novi »bau-bau«! Nova fraza – slušam glas koji nije moj jer preduhitrio me šuro, znani »Sin Oluje« – nova etiketa koju stari političari, to jest oni koji su već na vlasti, lijepe na one kojih se plaše jer bi htjeli na vlast umjesto njih!
– Nemoj tako, šuro! – razbudih se. – Pa nije samo naš premijer u strahu od populizma, vidiš da i svi europski političari upozoravaju na populizam, i predsjednik Europskog vijeća, čak i sam Sve…
– Je l’ taj iz »eurocvijeća« onaj Poljak, Tusk? – ukliže mi šuro u riječ, britkije od Vide i Ćorluke zajedno. – Onaj iza kojeg nije htio stati ni njegov »populus«, odnosno vlast koju je taj narod demokratski izabrao? Ali su ga antipopulistički europolitičari svejedno zadržali, iščeprkavši neke paragrafiće po kojima ga se ne može samo tako smijeniti, pogotovo ne od takve »populističke« vlasti!?! Pa takve narod kao da nikad nije ni izabrao, nego se zauvijek sami između sebe izabiru!
– Joooj, ništa vas ne razumijem! – srednjoškolka Dora prekida tek zahuktalu raspravu. – Ali, mislim si, vjerojatno i riječ popularnost ima veze s »populusom«? A ja bih tako htjela biti popularna…
– E, sad si sve rekla! – opet je »Sin Oluje« brži. Što ću, ipak je on na prvoj crti naučio reagirati otprve. – I svi ti političari itekako bi popularnost! Svi su tak’ sretni i poletni kad su prvi na ljestvicama popularnosti, osobito pred izbore. Svaka, baš svaka politika bi željela da ju narod voli! Jesam nešto krivo rekao, »šogi«? – oštro baci šogunski pogled na me. – A onda, kad ih »populus« izabere, onda, vidi čuda, preko noći postanu »antipopulisti«!?! Pa se zgražaju nad svime što bi narod želio?!
– E, šuro, pa ti si kao i ta moja »srednjoškoljka«, ništ’ ne razumiješ! – javlja se u meni neostvarena titula profesora. – Popularnost je omiljenost, obljubljenost koja, istina, može biti i lažno stvorena, ali i istinska, kakva je na primjer popularnost naših svetaca i blaženika. Ili… naših »Vatrenih«, to ćeš sigurno brže shvatiti! A populizam, to je ideologija, ponašanje koje će učiniti sve, uključujući dodvoravanje, podilaženje najnižim strastima i predrasudama ljudi, samo da bi se došlo do popularnosti!
– Iiii? Što sam ja krivo rekao?!? – ne da se narod u šuri. – Dok se upinju doći na vlast, svi su isti, populisti! A poslije počnu mudrovati, baš kao i ti, koji si sve moje ponovio, samo »zbrčkano«, tobož’ učeno!
– No dobro, ja sam zapravo negdje pročitala – eto opet naše učenice latinskoga – da je naš gradonačelnik populist. Je li to istina?
– Naravno da je! – zinusmo šuro i ja uglas, ali ga sad, spreman, »nadvikah«: – Kad čovjek istoga jutra, ma u istome trenu može nositi i procesijsku svijeću i kapu partizanku, kad otvara izložbu avangardne umjetnosti i »hrusta« volovsku plećku na periferijskoj zabavi, pleše i na »cajke« i na Mozarta… Kud ćeš boljeg primjera populizma, raditi i ono što misliš i ne misliš, samo da bi se narodu svidio!
– Dobro, tata… Daj mi onda reci još samo, ako sada gradonačelnica postane ona zgodna teta za koju si ti jučer dedi i baki govorio, od uzbuđenja skoro vikao »da za nju sad mora glasovati svaki pravi Zagrepčanec i Hrvat« – zastade Dora kao matador pred završni udarac – hoće li ona, po tvome, biti populistica ili samo popularna? Onako, »vatreno«, kako bih ja htjela biti…
