Okružnica zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca vjernicima o potrebi uzdržavanja ustanova za odgoj svećeničkog podmlatka, 29. rujna 1945.: »Kao nadbiskupu Zagrebačke nadbiskupije meni je Bog povjerio tešku i odgovornu zadaću, među drugima, da se brinem za to da uvijek bude dovoljan broj poslenika na njivi Gospodnjoj, dovoljan broj pastira duša koji će pasti stado Kristovo pravom naukom Evanđelja i Božje istine i davati mu svjetlo u tami koja prikriva pravi put u vječni život, koji je jedini smisao i cilj našeg života na zemlji. Zemlja i narod bez Božje istine jest nesretna zemlja i bijedan narod. Ti poslenici na njivi Gospodnjoj i pastiri duša, to su svećenici koji vode duše k Bogu i poučavaju, opominju, dijele svete sakramente i prate svakog vjernika od rođenja kroz sve zgode i nezgode života, dok ga ne predaju milosrđu Vječnoga Suca i tijelo njegovo ne pokopaju u blagoslovljenom grobu. Kako je pusto i prazno i žalosno mjesto gdje nema svećenika, to najbolje znadu oni župljani, koji su dulje vremena ostali bez svoga svećenika…
Danas su prilike takove, da treba više svećenika nego prije, jer se u zadnje vrijeme uslijed raznih okolnosti broj svećenika osjetljivo smanjio. A vi znate koliko treba dok jedan svećenik dođe do oltara. Četrnaest godina treba za njegovu izobrazbu: osam godina u gimnaziji, a onda šest godina u bogosloviji. Izdržavanje pak bogoslovnog i dječačkog sjemeništa traži velikih materijalnih izdataka. Današnje su prilike donijele sa sobom, da su oba naša sjemeništa ostala bez ikakove pomoći i bez sredstava… Zbog toga moramo pokušati pribaviti sva sredstva da naša sjemeništa mogu dalje postojati i raditi na tome da se duhovni podmladak osigura. Da to bude moguće, potrebno je da svi pomognete, i radi tog sam kao Vaš nadpastir odlučio obratiti se na vašu kršćansku ljubav… Kad bi svaka župa naše nadbiskupije sabrala koliko je potrebno za uzdržavanje samo jednog svećeničkog kandidata, bilo u dječačkom ili bogoslovskom sjemeništu, mogla bi se namaknuti skoro sva sredstva za normalni rad sjemeništa… Uvjeren sam da će moji vjernici shvatiti potrebe vremena i da će svi po svojim mogućnostima pripomoći da se osigura odgoj svećeničkog podmlatka« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 287.-289.).
Nevjerojatno je koliko su pouzdanja u nadbiskupa Stepinca, kao zadnju nadu, imale osobe različitih profila, dobi i uvjerenja u novoj Jugoslaviji unatoč činjenici da su komunističke vlasti uglavnom ignorirale sve njegove zamolbe i prijedloge, o čemu govori i dopis Ladislava Gagulića, župnika sarajevske župe sv. Josipa, od 11. listopada 1945., u kojem moli za intervenciju za svećenika Božidara Bralu i još petoricu osuđenih na smrt strijeljanjem: »Moj predšasnik na župi sv. Josipa u Sarajevu – Marin Dvor, preč. g. Božidar Bralo, kako Vam je već iz dnevnih novina poznato – osuđen je s još pet drugova na strijeljanje iz političkih motiva. Sam vojni sud u Sarajevu predložio je za dotične molbu za pomilovanje u Beogradu. Kako se kod nas u Sarajevu nitko od poznatih i jačih ljudi nema za iste zauzeti, to je imenovani zamolio mene, da se obratim na Vašu Preuzvišenost te Vas najljepše zamolim, da po svojoj uviđavnosti poradite kod maršala Tita i predsjedništva privremene narodne skupštine u Beogradu, ne bi li se istom kazna smrti pretvorila u vremenitu kaznu. Čuli smo da su se ‘metropolija’ i reis-ul-ulema zauzeli za iste, a i naš Ordinarijat, ali Vaša je riječ kao i položaj nešto drugo!
Dakle dok nije kasno, molimo ponizno, da se istima ide na ruku, te veseli radi plemenitosti dobrih duša« (str. 289.-290.).
Okružnica nadbiskupa Stepinca svećenicima o potrebi prihvaćanja redovnica radi pomoći u župi, 12. listopada 1945.: »Kako su u nekim zavodima i školama već odpuštene redovnice, prijeti pogibelj, da će s vremenom biti odpuštene i iz ostalih zavoda i škola i bolnica, ostat će mnogo redovnica bez zanimanja i bez potrebitih sredstava za svoje životno uzdržavanje. Nastaje potreba da se pobrinemo za te naše redovnice, koje bi u duhovnoj pastvi svećenicima mogle mnogo pomoći.
Mnogi su dušobrižnici već prije uveli u svoje župe članice raznih redovničkih zadruga i osjetili veliku njihovu pomoć u svom dušobrižničkom radu. Neki su se od njih pobrinuli da im se omogući stan i način opskrbljivanja izvan župnih dvorova u crkvenim i privatnim kućama, a drugi su ih opet nastanili u svom župnom dvoru u posebnim odijeljenim prostorijama, da im vode kućanstvo, rade na karitativnom radu u župi, brinu za bolesnike, obavljaju poslove u crkvi (kao sakristanke i orguljašice), u kancelariji i brinu se za mlade i time nadomještavaju barem donekle drugu pomoćnu svećeničku ruku u staleškom poslu.
Kako već sada ima redovnica, koje su ostale bez zanimanja i žive u najvećoj bijedi, nastala je potreba da se iste smjeste po župama, gdje za to postoji mogućnost, da preuzmu službu orguljašice, sakristanki, voditeljice karitativnog rada u župi, bolničarki, a gdje je potrebno, da preuzmu i vođenje kućanstva na župnim dvorovima.
Stoga Vas, časna braćo, pozivam da mi u što kraćem roku javite pouzdanim putem, da li postoji mogućnost da se smjeste redovnice na bilo koji način na župnim dvorovima. Uvjeren sam da će naši vjernici shvatiti važnost ovog pitanja i odazvati se ovom nastojanju, kao što su to učinili već u mnogim župama« (str. 291.).
Okružnica nadbiskupa Stepinca vjernicima o sakupljanju hrane za najbjednije, 27. listopada 1945.: »Rat je, hvala Bogu, završio, ali teške i strašne posljedice rata pritišću čovječanstvo. Danas je sigurno jedna od najtežih posljedica rata pomanjkanje hrane. Radi ratnih operacija u mnogim krajevima naše domovine i pomanjkanja radne snage ostalo je mnogo zemlje neobrađeno. Osim toga došla je nezapamćena suša, uslijed koje i ona zemlja, koja je bila obrađena, nije donijela primjerenog prihoda. Radi toga i naši žitorodni krajevi nemaju velikog obilja hrane. U našoj domovini ima dosta pasivnih krajeva, koji su i za vrijeme rodnih godina oskudijevali na hrani, a kako će tek biti ove godine? Mnoge obitelji uslijed rata ostale su bez kuće i kućišta, pa su morali ostaviti svoj kraj i skloniti se u koje sigurnije mjesto.
Gradovi su prepuni takvih bijednika. Osim toga u gradovima danas mnogi žive od toga, da prodaju odijela i pokućstvo i kupuju si najnužniju hranu. Mnogim obiteljima prijeti strašna avet gladi. Sa strahom gledaju u zimu koja dolazi, jer nemaju hranu, drva ni odjeće. Ako ne bude pomoći od ljudi dobra srca, bit će zlo.
Predragi vjernici! Možemo li ostati pasivni i neosjetljivi na potrebe tolikih bijednika, naše braće, koji nas mole za pomoć? Ne bismo bili ni ljudi, a kamo li kršćani, kad bismo dopustili, da kraj nas umiru naša braća i sestre, a mi im ne bismo htjeli pomoći…
Karitas Nadbiskupije zagrebačke povela je akciju za sakupljanje hrane za bijedne obitelji u Zagrebu i po svim pasivnim krajevima. Prema saopćenju Komisije za vjerske poslove od 21. IX. 1945. br. 650 predsjedništvo vlade Federalne Hrvatske dozvolilo je, da Karitas Nadbiskupije zagrebačke može nastaviti svojim radom, a napose, da može skupljati hranu za siromašne obitelji« (str. 292.).
NASTAVLJA SE
