Utjeha današnjega evanđelja je utjeha za svakoga. Bog sve ljubi i svima pruža utjehu. Još je prorok Izaija najavljivao da će doći utjeha Izraelova: »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš« i: »Glas viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu.’« Taj glas u pustinji bit će posljednji od proroka – Ivan Krstitelj – koji priprema put Mesiji. Rekao je za sebe: »Ja mu nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« Pokazuje na Mesiju: »Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta!« piše sv. Ivan. Taj Božji Pomazanik – Mesija poziva sve umorne i opterećene. Zato je nedjeljno evanđelje po sv. Mateju evanđelje Božje utjehe s pozivom Kristovim: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni.« Kristov križ je težak, ali je spasonosan. Smrt na križu je preteška, ali je vrata za novi život. Iz Kristova groba izbija novi život, život uskrsnuća. Zato je Kristov jaram sladak i njegovo breme lako.
Jaram je životno breme i znak je tereta ili životnih poteškoća. To je slika iz ratarskoga života. Današnji je čovjek čovjek tehnike. Dijete od četiri godine zna što je kompjutor, pa i traktor, ali ne zna što je jaram. Da bi vukli plug, volovi moraju oko vrata imati jaram. To je breme koje se mora nositi da bi se njiva uzorala i da bi pšenica rodila. Pod jarmom se vol dobro umori i uznoji. Ali to spada u životno breme, u njegovu zadaću. Životno breme nosi svaki čovjek. To je ljudsko zvanje, posao i življenje. Svatko od nas pomisli da je drugomu lakše. Svi traže olakšanje. Često se mogu čuti jadi drugih. Ljudi jednostavno traže uho koje će ih saslušati. Traže srce koje će ih razumjeti. A Isusovo je uho i srce saslušalo i razumjelo sve koji su ga susreli: od sakatoga i slijepoga preko Zakeja i žene s ulice do razbojnika na križu. Krist nam poručuje da nebeski Otac ima ljubavi za sve. Sve čuje i sve ljubi. Ali kako doći do Boga?
Put do Boga ljudima najprije otkriva sam Stvoritelj u svojim stvorenjima. Tako poručuje Drugi vatikanski koncil u dokumentu »Božja Riječ«: »Bog – počelo i svrha svih stvari – može se iz stvorenja sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskoga razuma«, a naučava: njegovoj objavi treba pripisati »što i u sadašnjem položaju ljudskoga roda mogu božanske stvari koje ljudskim razumom nisu po sebi nedohvatne spoznati svi, lako, s čvrstom sigurnošću i bez primjese ikakve zablude«. Bog je otkrio samoga sebe praroditeljima još od početka. Ta objava nije prestajala sve do dolaska Mesije. Uzvišenije i »tajnovite putove« Božje, do kojih ne može doći sam ljudski razum, pokazuje Sin Božji. Isus Krist poznaje Boga i objavljuje ga ljudima. Isus kaže za sebe da je »put, istina i život«. Svojim utjelovljenjem otvorio je novi put kojim čovjek može doći k Bogu: »Taj novi i životonosni put on je otvorio kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo.« Objavljuje Boga kao Otca beskrajne ljubavi. Želi sve dovesti k tomu Bogu, nebeskomu Otcu. Nudi svoje uho i svoje srce. Poziva sve, piše sv. Matej: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.« Isus želi olakšati teret i donijeti mir. A današnji je čovjek pun nemira u duši. Nemir ne može biti od Boga, nego od zloga duha. Zlodjelo ne izlazi iz čista i uredna srca. Zato treba uvesti reda u svoje srce.
Čisto je srce jamstvo mirne savjesti i reda među ljudima. Čistim se srcem u Svetom pismu izražava dubina ljudskoga bića. Bog je govorio srcu svoga naroda kroz stoljeća. Tvrdoća ljudskoga srca često je uzrok nevjeri i propasti. U Psalmu 51. molimo: »Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!« Jedno od osam blaženstava je: »Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.« U srcu ili dubini svoga bića čuvaju se sve tajne, kao što je i Gospa čuvala o svom Sinu Isusu. Uskrsnuli Krist živi u srcu svojih vjernika dok on ne dođe.
Jedan čovjek je uzviknuo: »Da mi je biti Bog samo 24 sata, uveo bih red u društvu. Kriminalce bih povješao, lopove bih zatvorio, lažljivcima bih jezik odrezao, bolesnike bih ozdravio… Odmah bih kažnjavao na licu mjesta.« No tada, za 24 sata više ne bi bilo nikoga! Isus nije kažnjavao. Nije nikoga ni osuđivao. Svima je pomagao. Sve je liječio. Svima je opraštao. Tuđe je jade olakšavao. Mi često mislimo samo na svoje poteškoće. Čim počnemo misliti na tuđe jade, bit ćemo sretniji i zadovoljniji. Bog će nas obogatiti i ono maleno će postati veliko. Maleni i ponizni pred Bogom postaju veliki, kako piše sv. Luka: »a uzvisi neznatne«. Sjetimo se Ivana Krstitelja, Gospe, apostola, sv. Franje, Majke Terezije itd. Krist nas poziva sve na obraćenje srca i da nam ulije u srce dar svoga Duha koji donosi radost i utjehu, a to je evanđelje.
