»Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja«, kaže evanđelje. Isus nije mogao ostaviti slijepca u tami. Sam za sebe reče: »Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta«, piše sv. Ivan. Na tom slijepcu pokazat će djela Božja u subotu, usprkos mišljenju vjerskih vođa i njihovu sudu o slijepcu. Izraelac subotom ne smije raditi ni liječiti. Za vjerske službenike u Izraelu bijaše kriterij: održava li tko Mojsijev zakon ili ne, to je značilo je li od Boga ili nije. Onaj tko krši najveći propis poštovanja subote, taj ne može biti od Boga. Nisu znali da je Isus, kao Sin Čovječji, gospodar i subote. A u ono vrijeme sljepoća se smatrala prokletstvom, Božjom kaznom, i to zbog ljudske krivnje. Isus tumači apostolima: Slijepac nije slijep zbog grijeha, nego da se na njemu očituju djela Božja. Biti slijep znači biti u tami, u životnom mraku. Na svijetu je više od 15 milijuna slijepih. Više od 400 milijuna nosi naočale raznih vrsta. Što znači biti bez očnoga vida? Čovjeku je dovoljno zatvoriti oči na trenutak i zamisliti da se više ne otvore. Kako bi živio bez tjelesnoga vida? Još je teža sljepoća duše. Duša je slijepa kad ne vjeruje Bogu i ostaje u svojoj tami, u svom grijehu. Ali što znači progledati tijelom i dušom pokazuje događaj slijepca od rođenja iz evanđelja.
»’Vjerujem, Gospodine!’ I baci se ničice preda nj«, donosi evanđelje. Tako učini ozdravljeni slijepac pred Isusom. Ozdravio je tijelom, ali je i duša progledala. Povjerovao je u Isusa da je od Boga i to svjedoči pred farizejima: »Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.« Sljepoća duše je raznovrsna. Ima ih koliko i grijeha. Srdžba ništi zajedništvo u riječima i pokretima. Mržnja uništava i razum. Zavist umanjuje vrijednost drugoga. Oholost skriva pogrješke, nedostatke itd. Ali oči vjere gledaju dalje. Oči vjere vide Krista, vide samoga sebe, vide događaje oko sebe. Korizma je vrijeme da progledamo, da se zaustavimo i preispitamo i otvorimo oči. Vjera donosi i tjelesni vid slijepcu i prijateljstvo s Kristom. Isus pita slijepca koji je progledao: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« Naša vjera i povjerenje u Krista oslobađa nas od tolikih nastranosti, bolesti i lutanja. Vjera u Boga vodi u život koji Bog daje u vječnosti. Četvrta korizmena nedjelja bila je u prvoj Crkvi i druga provjera katekumena u poznavanju Isusa Krista.
Druga provjera poznavanja Isusa Krista za krštenje bila je jako važna. Cijelo korizmeno vrijeme bilo je vrijeme pripreme za krštenje. Na Čistu srijedu pepeo je bio znak prolaznosti. Na Prvu korizmenu nedjelju je evanđelje o iskušenju i napasti. Isusov primjer iz pustinje pokazuje kako se oduprijeti zlomu. Na Drugu je korizmenu nedjelju preobraženje na brdu Taboru. Poteškoće, bolesti pa i smrt nisu zadnje. Božja slava i radost u Gospodinu ono su zadnje. Na Treću korizmenu nedjelju dominira susret Isusa i Samarijanke na zdencu. Isus joj govori o živoj vodi iz koje se rađa za život vječni. I on, Isus, daje tu živu vodu. Na Četvrtu korizmenu nedjelju pripravnici su trebali upoznati Isusa kao svjetlo koje prosvjetljuje cijeli svijet. To je bio put do krštenja.
Krštenje je Kristovo rasvjetljenje. Kršteni postaju prosvijetljeni – illuminati. Nestala je tama istočnoga grijeha pred Kristom koji je svjetlo u čovjekovoj duši. Kršteni su Božji izabranici. Oni gledaju drukčije na svijet i život. Preuzimajući krsnu svijeću, preuzimaju odgovornost u životu i radu. Svjetlo je znak dobra, bit života. Kod stvaranja čitamo kako Bog stvara i reče: »’Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost.« Prorok Izaija najavljuje: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.« Sv. Ivan piše za Isusa: »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet«. Donosi i što Isus za sebe kaže: »Ja sam svjetlost svijeta.« A onda će to prenijeti i na svoje učenike, kako piše sv. Matej: »Vi ste svjetlost svijeta.« Zato: »Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist«, piše sv. Pavao Efežanima. Kršteni trebaju živjeti »kao djeca svjetla«. U knjizi Paula Claudela slijepa Židovka obraća se kršćaninu: »Što ste učinili sa svjetlom vi koji nas gledate?« Svjedoče li kršteni vrjednotu da su postali »mali Krist«? To je ono što se često zaboravi u životu. Kad bi netko u gradu susreo kršćanina i zovnuo: »Ej, ti mali Kriste!«, zar se taj ne bi postidio, jer zna kako je često grješan, nepravedan i nedostojan Krista? Korizmeno vrijeme je prigoda: rasvijetliti svoju tamu Kristovim svjetlom. Treba obnoviti u sebi ono što je dobro. Poći na ispovijed i povratiti ljepotu i čistoću duše koju je kršćanin primio na svetom krštenju, kad je postao prosvijetljeni jer ga je Krist prosvijetlio.
