Političke stranke još uvijek nisu svjesne svojih propusta u dosadašnjem vođenju državne politike gospodarskih i socijalnih reforma. Negiraju svoje propuste te površno i kampanjski traže izlaze u manje važnim stvarima, čime nerviraju većinu građana. Tako se nude štednje ili traže odricanja te se prijeti crnom budućnošću. Najavljuju se programi za dvadesetak godina unaprijed, a ne rješavaju se problemi današnjice.
Tako se o svemu puno govori, a ništa se ne rješava: demografija i s njom povezana kriza starenja, iseljavanje koje postaje sve više trajno, napuštanje sela i odlazak u gradove ili veća naselja, a zemlja ostaje neobrađena, povećavanje starosnih granica za mirovine, trajna nesigurnost radnoga mjesta zbog ugovora na određeno vrijeme, nametanje fleksibilnosti zaposlenja i tzv. outsorcing, nestajanje solidarnosti unutar manjih zajednica, a prije svega unutar obitelji, i slično.
Socijalni položaj većine umirovljenika, a osobito žena, odnosno majki i udovica, pogoršan je provedenim mirovinskim reformama. To je suprotno izjašnjavanju politike o davanju važnosti čuvanja dostojanstva starosti, obitelji i majčinstva. Zato se dogodio povratak na lošije socijalno stanje građana glede mirovinskih i zdravstvenih prava. Najbolje to potvrđuju primjeri udovica bez male djece ili djece na školovanju, koje stječu pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti supruga samo ako je do smrti supruga doživljeno 50 godina. Dakle, povećan je uvjet starosti za udovice za pet godina. Tako npr. mlađa udovica bez djece, koja nema u času smrti supruga navršenih 50 godina, može steći pravo na svoju obiteljsku mirovinu ako je u času smrti supruga imala najmanje 45 godina. Međutim, isplata na mirovinu joj se ne priznaje sve dok ne navrši 50 godina. Za razdoblje od 45. do 50. godine, dakle punih pet godina, takve udovice nemaju nikakva mirovinska prava. Nemaju nikakva prava ni ako su se udale mlađe i porodile djecu pa su djeca prije njezinih navršenih 45 godina postala punoljetna, a ne pohađaju nikakvo redovito školovanje.
Dakle, pravni sustav neizravno šalje poruku mlađim ženama: »Udavajte sa što kasnije i rađajte djecu također što kasnije«, jer samo tako možete eventualno ispunjavati uvjete za svoju udovičku mirovinu u slučaju smrti supruga. To vrijedi i za udovicu koja je kao mlađa majka bila uključena u pravo na mirovinu uz svoju djecu prema kojoj obavlja roditeljske dužnosti, ali su tijekom trajanja toga prava, a prije njezinih doživljenih 45 godina, djeca izgubila to pravo.
Očito je da mirovinski sustav primjenom u praksi na konkretne životne situacije dovodi do apsurdnih i poražavajućih stanja, koja pokazuju totalno nepoznavanje naravi i svrhe mirovinskoga osiguranja u dijelu pružanja socijalne sigurnosti obitelji, kao temeljnoj zajednici ljudskoga društva. Mirovinski zakon odnosi se prema udovicama, a posebno majkama, kao da su same krive što su se rano udavale, rano rađale djecu pa zbog posvećivanja majčinstvu nisu radile ni ostvarivale mirovinski staž potreban za vlastitu mirovinu. Ironizirajući gledano, zakon je kažnjava »jer nije mislila na sebe, nego se posvećivala brizi i odgoju djece«. Takav »grijeh« daje poruku da treba davati prednost vlastitomu zaposlenju, jer u protivnom bit će »kažnjena«. Zato se ne treba čuditi padu nataliteta. Kako se načelna poruka »neka se zaposli« teško ostvaruje u današnjoj gospodarskoj situaciji, jer interes poslodavca nije zaposliti istrošenu ženu majku udovicu, bez nekoga radnoga ili nekoga drugoga profesionalnoga iskustva, ako ima mlade, školovane i izučene. Dakle, ženu kao majku udovicu kažnjava se za njezinu odgovornu ulogu u obitelji i društvu.
Napustilo se ono što se obećavalo i bilo uneseno u prvi mirovinski tzv. »reformski zakon«, donesen 1998. g., a to je bilo priznanje godina staža za odgoj djece. Međutim nije tomu kriv kapitalizam kao takav, jer npr. Njemačka na određeni način priznaje izvjesna razdoblja posvećena odgoju djece kao mirovinski staž. Ista ta Njemačka priznaje udovici, pa i udovcu, iako su korisnici vlastite osobne mirovine, i pola mirovine pokojnoga bračnoga partnera. Nemaju čak ni obveznoga rada nedjeljom, a ipak gospodarski i socijalno sve brže napreduju.
Za sve te strogoće u provedbi naših mirovinskih propisa ne može se kriviti ni naše gospodarsko siromaštvo, jer sve nama susjedne države koje su nastale nakon raspada Jugoslavije bile su znatno manje stroge u svojim mirovinskim propisima. Iako ekonomski slabije, osim Slovenije, zadržale su u svojim socijalnim odnosila jače uvažavanje načela solidarnosti.
Mogao bi se navesti još čitav niz takvih i sličnih primjera i usporedbi koje dokazuju da oni koji su donosili taj zakon, nisu razumjeli svrhe mirovinskoga sustava kao jednoga od temeljnih stupova socijalne sigurnosti.
Predstavnici političkih stranaka i sindikati nadvikuju se pred biračima u općenitostima ili kakvom nebitnom detalju, želeći se dopasti mnoštvu, a ne misle pri tome na prosječnoga čovjeka. Troši se energija u pojedinostima, koje možda nisu nevažne, ali se time skreće pozornost s važnijih stvari. Brojni se političari, pravnici, ekonomisti, filozofi i sociolozi, učenim razglabanjima preuzetim iz nekih stranih literatura, nadmudruju pred javnošću, a ne uvažavaju niti slušaju svoju stvarnu javnost, niti sagledavaju svakodnevne životne probleme običnoga čovjeka. Često nemaju prave veze s stvarnim životom, a sve pokušavaju opravdavati samo »zakonima tržišta« koji u potpunosti zanemaruju čovjeka. Zato se u reformama mirovinskoga sustava ne smije voditi samo briga o interesima profita i odvajanja kapitala za investicijske fondove. Iznenađujuće je da se ni iz redova žena koje govore u ime žena ne uočavaju takvi problemi. Očito je da se naša politička elita mora samokritički preispitati i napustiti ponašanje u stilu: »Možemo što hoćemo jer samo mi znamo što je dobro za narod.«
