Prošlost oblikuje sadašnjost i često pomaže pojedincu da otkrije tko je i kojim putom ide. Posve je normalno i uobičajeno koristiti se vlastitim iskustvima kao referentnom točkom za trenutačnu situaciju u kojoj se pojedinac nalazi. I svakodnevne odluke, pa i veliki životni izbori, uvelike su pod utjecajem nekih iskustava. Zdravom prosudbom u donošenju odluka i nekih životnih izbora, kajanja, pogreške i boli iz prošlosti postaju pokazatelji onoga što osoba želi izbjeći u životu. Međutim, pojedinim je ljudima prošlost mjesto u kojem »rado borave« i koje je njihovo životno odredište. Takvi se pojedinci bore s otpuštanjem prošlih boli ili žaljenja, osjećaju se zarobljeno u vlastitoj situaciji i nesposobni su napredovati u životu. Ta zarobljenost u prošlosti, stalno vraćanje na prošla iskustva i događaje nikako ne pridonose emocionalnoj dobrobiti, nego naprotiv, uzrokuju razvoj psihološke patnje i boli te stanja depresije, anksioznosti.
Prošla iskustva mogu utjecati na trenutačni način razmišljanja, na donošenje odluka i na to kako će tko tumačiti svoj život – kao život vrijedan življenja ili kao život vrijedan životarenja. Iskustvo boli i pretrpljene traume mogu osobu spriječiti da živi u sadašnjosti. Istraživanja sugeriraju da su negativna iskustva iz prošlosti često povezana s povećanom učestalošću razvoja anksioznosti, depresije, impulzivnosti, niskoga samopoštovanja i loših načina suočavanja s problemima. Na primjer, ako je tko doživio izdaju voljene osobe u emocionalnom odnosu ili unutar obitelji, vrlo će vjerojatno ponovno proživljavati taj negativni događaj u vlastitom umu i mislima. Određeni mirisi, hrana, mjesta ili pjesme mogu »potaknuti« ponovno proživljavanje boli, što često dovodi do pokušaja odbacivanja, potiskivanja ili izbjegavanja nametajućih misli i osjećaja. To može uzrokovati druge simptome, uključujući socijalnu izolaciju, nepovjerenje u druge, autodestruktivno ponašanje i nemogućnost napredovanja u vlastitom životu, ostajući u svojoj prošlosti, gotovo pa nesvjesni realnosti u kojoj uistinu obitavaju.
Ako se tko u razgovoru stalno vraća u određeno vrijeme, na određene ljude ili u određene situacije iz prošlosti, ako osobu privlači isti tip ljudi koji stalno nanose bol, ako tko često i više nego što je potrebno vrši usporedbe trenutačne situacije s prethodnima, ako postoje okidači u sadašnjosti koji podsjećaju na prošlost, ako je žaljenje dominirajuće stanje koje prožima pojedinca, ta osoba zasigurno vrlo svjesno i prisutno živi u svojoj prošlosti, a s druge je strane gotovo potpuno nesvjesna sadašnjosti.
Življenje u prošlosti oduzima mogućnost uživanja u sadašnjosti. Ako osoba ne uživa u sadašnjosti i ne pronalazi sreću u trenutačnom životu, život u prošlosti zasigurno ne će pomoći. Ali život u prošlosti itekako omogućava izbjegavanje bavljenja i suočavanja s problemima u sadašnjosti. Na primjer, lakše je razmišljati o srednjoškolskoj ljubavi, proživljavati neke sretne trenutke iz prošlosti, uspoređivati sadašnji odnos s odnosom iz prošlosti i nalaziti mane ovomu sadašnjemu nego rješavati probleme koje osoba trenutačno ima u braku.
Dok neki ljudi žive u prošlosti jer se ne žele baviti sadašnjošću, drugi žive u prošlosti zbog straha od onoga što bi moglo doći u budućnosti. Pa čak i ako neka prošlost nije dobra, barem je predvidljiva, a budućnost je puna neizvjesnosti. I jedna od strašnijih misli koje često obuzimaju ljude jest što ako su najbolji dani iza osobe, što ako je tko doživio svoj vrhunac i sad slijedi pad? Što ako se u budućnosti osoba ne će osjećati tako dobro kao što se osjećala u prošlosti?
Život jest ponekad težak, često je nepredvidiv, teško ga je u potpunosti kontrolirati, ali je u isto vrijeme zaigran, otvoren, pun mogućnosti, pun svih potrebnih resursa da se osoba osjeća dobro i ispunjeno, da vodi kvalitetan život – život koji je sad i ovdje, otpuštajući prošlost kako bi uživala u sadašnjosti i pripremila se za budućnost.
Ponovno proživljavanje prošlosti upozorava na to da osoba živi negdje drugdje, stalno ponavljajući događaje iz prošlosti bez ikakvoga »popravljanja« – život u povratnoj sprezi. Život u prošlosti osobu drži na neudobnu, ali poznatu mjestu. Naglasak je na poznatom, i upravo zato što je poznato, osigurava osobi da živi život bez iznenađenja, bez mogućnosti za razočaranje ili neuspjeh, bez ikakvih zahtjeva za promjenom, što je sigurna zona. No ta je zona samo naoko sigurna – ona je zona koja »budi« u čovjeku neaktivnost, izbjegavanje, nepreuzimanje odgovornosti, frustraciju – jednostavno zaustavlja rast. Ta sigurna zona sprječava osobu da bude u doticaju sa samom sobom, da spozna vlastite potrebe, da se suoči s gubitcima, neuspjesima, da spozna vlastite jake snage, da napravi »generalno čišćenje« života. I u konačnici da spozna sebe.
Iako je normalno da se osoba s vremena na vrijeme vrati u prošlost, ponovno proživi neke događaje, život u prošlosti put je k depresiji. Jedan od glavnih razloga zbog kojih osoba razmišlja o prošlosti i »premotava« prošle događaje vlastita su osjećanja, emocije i potrebe koje su ostale nezadovoljene, a koje su vezane za te događaje. Ti takozvani nezavršeni poslovi, nezavršene situacije odvlače pozornost, vrijeme i energiju, blokiraju i zaustavljaju rast i razvoj osobe. U ljudskoj je prirodi potreba da dovrši nezavršene poslove, i upravo ti nedovršeni poslovi zahtijevaju od osobe da se njima bavi. Stoga je često stalno prežvakavanje u mislima, prepričavanje, ulaženje u slične situacije s istim ljudima očekujući drugačiji, pozitivniji ishod. No baveći se prošlošću, pojedinci zaboravljaju na najvažnije: iako je situacija »nezavršena«, ona je nepromjenjiva – događaj je završio onako kako je završio i ne će se promijeniti ako se osoba stalno vraća na njega sa željom da bude drugačije. Ti nezavršeni poslovi plodno su tlo za razvoj osjećaja nezadovoljstva, nesigurnosti, iritabilnosti, depresivnosti, ljutnje, beznađa i besperspektivnosti, smanjujući svaku inicijativu da osoba proaktivno krene dalje.
Nezavršeni poslovi, emocionalne povrjede i nezadovoljene potrebe ne rješavaju se živeći u prošlosti, nego upravo živeći u sadašnjosti. Jer prošlost i budućnost ne postoje u stvarnosti, nego samo u mislima pojedinca kad razmišlja o njima, a to razmišljanje uvijek je u sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak jedino je vrijeme u kojem se mogu poduzeti konkretne akcije, inicijative kako bi osoba na aktivan način došla do svoga cilja.
Ne može se zanemariti činjenica da prošlost uvelike oblikuje ponašanje i doživljavanje pojedinaca, ponajprije misleći na rane godine i utjecaj obitelji i šire socijalne zajednice. Utjecaj uvjeta u kojima je osoba odrastala, roditelja, braće, sestara, prijatelja i drugih važnih osoba na ponašanje i emocije zasigurno postoji. I prošlost ljude uvelike oblikuje, ali vraćanje u prošlost i primjena starih obrazaca ponašanja u sadašnjosti nesvrhovito je ponašanje, koje potiče negativna psihološka stanja.
Preispitivanje vlastitoga života dobar je put da osoba započne s procesom »pokapanja« prošlosti. Jer postoji razlog zašto tko živi u prošlosti, stalno se vraća na prošle događaje. Duboko uranjanje u vlastito ja, izvlačenje svih onih stvari koje osobu muče i drže je zarobljenom u prošlosti mora izići na površinu i doći u prvi plan kako bi proces mogao započeti. Proučavajući vlastiti život i prošlost, neizbježno dolazi do »izbijanja« emocija među kojima se nalaze i one neugodne koje osoba želi potisnuti. Imenovanje tih emocija, njihovo ponovno proživljavanje i priznanje da ih osoba posjeduje označava početak izlaska iz prošlosti.
Razmišljanje o prošlosti može izazvati ljutnju, ogorčenost, povrijeđenost, posramljenost, tjeskobu ili bilo koje druge neugodne emocije, što je normalno i očekivano. Prošlost može biti dobro »vježbalište« za ugodniju sadašnjost jer onaj tko uči iz prošlosti mudar je čovjek, koji aktivno kroči kroz život, razmišlja o lekcijama koje je naučio iz svojih iskustava, uvidima koje je stekao i novim znanjima i vještinama koje je usvojio, ne baveći se promašajima kao takvima, nego smišlja nove načine da izbjegne neuspjeh, povrjede.
Svatko je u prošlosti imao događaje u kojima je bio žrtva neke nepravde, nezaslužene boli. No preuzimanje uloge žrtve osigurava ostajanje u prošlosti, referirajući se ponovno na počinjene nepravde, proživljavajući ponovno istu bol, ali ovaj put u sadašnjem trenutku. Tako da sadašnjost postaje prošlost, zatvarajući krug oko osobe, gušeći ju, i onemogućavajući joj da iskoristi vlastite potencijale. Jedan od najsnažnijih načina izlaska iz prošlosti je otpuštanje i opraštanje. Opraštanje svim ljudima koji su osobi nanijeli bol, nepravdu, bez obzira na to ispričali se oni ili ne ispričali za učinjenu nepravdu. Opraštanje osigurava otpuštanje, a otpuštanje oslobađa i otklanja bol i omogućava osobi da krene dalje.
Na kraju krajeva sadašnji je trenutak jedini koji uistinu postoji, a živeći u prošlosti, osoba propušta upravo taj jedinstveni trenutak sadašnjosti nad kojim ima kontrolu. Prošlost se ne može mijenjati, ali svatko je odgovoran za sadašnjost, za sadašnji trenutak. Živjeti u trenutku u osnovi znači cijeniti ono što osoba trenutačno ima; to znači vidjeti ono što je dostupno i iskoristiti pružene mogućnosti. I ne dopustiti im da promaknu zbog prevelike zaokupljenosti životom u prošlosti i brige za budućnost.
Živjeti u sadašnjem trenutku ne znači nemati prošlost i ne planirati budućnost; to samo znači ne biti rob prošlosti i budućnosti. Jer su i prošlost i budućnost samo konstrukcije uma, nastale na temeljima imaginacije – prošlost je ništa drugo nego rekonstrukcija događaja koji su se dogodili i ponovno proživljavanje emocija koje su pratile te događaje, a budućnost je zamišljanje i priželjkivanje onoga što osoba želi da se dogodi ili da se ne dogodi.
Otpustiti prošlost nije lako, to nije trenutak, nego iscrpan proces koji započinje donošenjem odluke o oslobađanju od prošlosti. Nakon što je odluka donesena, vrlo je važno oplakivanje prošlosti. Bez procesa žalovanja prošlost nikad ne će prestati vladati nečijim životom. Oplakujući prošlost, osoba ima mogućnost uvida u situaciju iz prošlosti iz drugačije, realističnije perspektive. Priznavanje i prihvaćanje emocija i promjena u načinima razmišljanja i uvjerenjima otvara prostor za nove događaje i osjećaje u životu pojedinca.
Otpuštanje je važno jer daje smisao patnji i označava njezin kraj. Ono daje slobodu, prostor za rast i razvoj, prostor za napredak i dosezanje samoaktualizacije. A vraćanje u prošlost i život u prošlosti označavaju neimanje cilja u sadašnjosti. Ovladavanje vještinom otpuštanja prošlih emocionalnih ozljeda osigurava osjećaj mira i uspješniju sadašnjost u svim aspektima života.
