Nemala zabrinutost pojavila se proteklih dana među vjernicima diljem svijeta zbog niza događaja povezanih kako s Biskupskom sinodom o sinodnosti tako i s nekim odlukama pape Franje. U kolopletu tih zbivanja našlo se i prilično širokogrudno tumačenje crkvenoga nauka koje je došlo od pročelnika Dikasterija za nauk vjere na upit jednoga brazilskoga biskupa o mogućnosti da transrodne osobe ili homoseksualci budu kumovi na sakramentima ili da se krste, koji je supotpisao Papa. Baš nekako u to vrijeme dogodilo se i micanje sa službe upravljanja biskupijom u Texasu u SAD-u biskupa čiji je odlazak u medijima pripisan njegovim stajalištima, među ostalim, o sinodskim temama, spolnom moralu i vođenju Crkve, premda se u vatikanskom priopćenju ništa od toga ne ističe kao razlog smjene. Neupitno je da danas s mnogih strana raste bojazan da bi se – ako već ne crkveni raskol – mogao dogoditi još snažniji val zaoštravanja između, pojednostavnjeno rečeno, onih koji postojeći crkveni nauk brane i onih koji bi ga željeli mijenjati. U tom nerijetko duboko ispolitiziranom kontekstu najviše trijumfiraju oni kojima je cilj oslabiti mistično Kristovo tijelo, i to upravo u doba kada se traži iznimna duhovna snaga.
Iako Crkva i vjernici u Hrvatskoj imaju malo veze sa svim tim raspravama i tendencijama, nemoguće je da sve to ne utječe i na naše vjernike, koji su dio velike katoličke crkvene obitelji. Zajednički nazivnik događanjima i fenomenima u koji je uronjen današnji crkveni život zapravo je: kriza vjere. Treba se odmah odmaknuti od zamke da ikoji čovjek može »spasiti stvar« jer gospodar života i povijesti uvijek je samo Bog, a crkveni nauk nije privatno vlasništvo pojedinaca i skupina, nego pripada kao polog vjere svim vjernicima.
U tom je smislu blagotvorno bilo čuti kako je svojevrstan odgovor na aktualnu krizu vjere koja je zahvatila mnoge u Crkvi dao zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u homiliji na ređenju novoga subotičkoga biskupa. Jasno da njegove izgovorene riječi na ređenju nisu bile mišljene kao komentar na suvremena crkvena događanja, nego su bile primjerene mjestu, događaju i vremenu, ali upravo izrečena stajališta, pogotovo o biskupskoj naučiteljskoj službi koja je ovih dana u fokusu mnogih, mogu vjernicima biti orijentir i u mnogo širem kontekstu.
Kada bi suvremeni crkveni izazovi stupili u dijalog s nadbiskupovim riječima u izgovorenoj homiliji, odgovor onima koji olako zazivaju promjene crkvenoga nauka glasio bi: »Ako Crkva oslabi u našem vremenu, ako se moral uruši u ovom svijetu, ako vjera bude iskrivljena i oskvrnuta, ne trpimo samo mi, nego i sve buduće generacije koje dolaze nakon nas. Moramo uvijek biti svjesni da nismo vlasnici, nego čuvari i prenositelji blaga vjere. Ono što smo primili, dužni smo predati dalje, i ako ne predamo onako kako smo primili, odgovorni smo pred Bogom i pred ljudima.« Na moguće pitanje kako da se današnji biskupi postave pred inicijativama koje guraju u krivovjerje odgovor bi na temelju nadbiskupovih riječi mogao glasiti: »Pastir treba paziti na sebe da se ne bi zarazio krivim naukom. Uvijek je bilo i bit će krivovjerja da bi se mogli očitovati vjernici, službenici Božji. Upravo su pastiri pozvani na veći oprez od drugih jer krivovjerje pastira može postati razlogom većega širenja zabluda među vjernicima i propasti mnoštva svetih duša.« Moglo bi se pitati i što ako su neki u Crkvi tako glasni pa da zavaraju pastira i dadnu mu misliti da je njihovo mišljenje odraz stajališta većine. U tom slučaju primjenjive su riječi da uvijek »treba osluškivati vjeru naroda«, ali i da bi »rane svake mjesne Crkve najbolje trebao poznavati njezin pastir«.
Drugim riječima, mnoge aktualne crkvene rasprave bile bi uzaludne kada bi se shvatilo da je glava Crkve Isus Krist, a orijentir u svim vremenima autentični crkveni nauk utemeljen na Kristu. U tome je polazište za suočavanje s krizom vjere, a ne u onome ili onima koji tu krizu izazivaju.
