U starozavjetnom odlomku Job predstavlja muku na koju čovjek nailazi u svom životu: život je čovjekov »borba«, »vojska«. Hebrejska riječ caba označava zapravo vojnu službu koju netko mora prisilno, ne svojom voljom, odslužiti, a može označavati i prisilan rad. Muke svoga života Job nije sam birao, nije za njih kriv, nego su mu nametnute, poput odsluživanja vojnoga roka.
Nadalje, život je čovjekov poput najamništva. Najamnik (heb. sakir) bio je plaćeni radnik koji međutim nije posjedovao vlastitoga zemljišta, nego je radio prema ugovoru. Iako nije bio rob, radio je iste poslove. No sebe će Job usporediti i s robom koji žudi za hladom, za odmorom, i s nadničarom koji čeka plaću. Poput njih, i Job iščekuje odmor, smiraj, no njegov život i njegova muka kao da se vrte u krug i kao da im nema kraja jer ne nalazi odmora od patnje ni noću ni danju. Njegov je jad dugotrajan. Ipak, dani su mu brzo prošli, poput tkalačkoga čunka. Kao što je to čest slučaj u starini, život je predstavljen poput tkanja, koje se evo brzo približava svomu kraju, zbog bolesti kojom je Job pogođen i koja mu ne daje predaha. On se pomirio sa smrću i na kraju upravlja Bogu molitvu da ga se spomene sada na koncu života. Kada se od Boga tražilo da se spomene kako je čovjek samo dah »koji odlazi i ne vraća se više«, od njega se zapravo očekivalo da se smiluje, da suspregne svoj »gnjev« i da ne plane »jarošću«. U očaju, Jobu se čini kao da ionako od života više ne može očekivati nikakvoga dobra.
U odlomku iz Markova evanđelja Isus, u pratnji Jakova i Ivana, ulazi u kuću Šimunovu i Andrijinu.
Na temelju arheoloških nalaza u Kafarnaumu i okolnim naseljima znamo da su se »kuće« zapravo sastojale od više prostorija, korištenih kao spavaonice i ostave, te dvorišnih prostora na kojima se uglavnom odvijao život preko dana. U jednoj takvoj »kući« živjele su velike obitelji budući da su sinovi, oženivši se, ostajali u roditeljskoj kući. Zato je sasvim jasno da je u Kafarnaumu postojala kuća koju su svojom mogli zvati dvojica braće, Šimun i Andrija, iako je barem jedan od njih bio oženjen. To je kuća u kojoj će, prema Marku, Isus provoditi najviše vremena za svoga javnoga djelovanja u Galileji i u njoj će poučavati. U kasnijim će vremenima, stoga, ta kuća biti osobito štovana i u konačnici pretvorena u crkvu. Evanđelist izvješćuje da je Šimunova punica »ležala u ognjici«. Nakon što su ukućani upozorili Isusa na puničinu bolest, Marko opisuje kako Isus, pristupivši, prihvaća punicu za ruku i podiže je. Riječ je o tipičnim gestama ozdravljenja, koje se susreću i u drugim evanđeoskim izvješćima. Snaga za puničino ozdravljenje izvire iz samoga Isusa, koji pritom ništa ne izgovara, a posebice nikakvu molitvu. Punica je ozdravila i »posluživaše im«, potvrđujući tako svoje potpuno ozdravljenje.
U nastavku saznajemo da se Isusovo djelovanje sve više širi. Prizor uključuje »sav grad« koji se okuplja na »vratima«, pri čemu se vjerojatno misli na vrata vanjskoga dvorišta Šimunove i Andrijine kuće. Isus liječi i izgoni zloduhe, što je već viđeno u prethodnim odlomcima kao važan dio njegova djelovanja. Isusov prvi dan u Kafarnaumu za Marka je paradigmatski i služi kao primjer Isusova svakodnevnoga djelovanja. Prije zore Isus izlazi iz kuće i povlači se na molitvu. Nije riječ o bijegu od mnoštva ni o židovskom običaju jutarnje molitve, nego evanđelist želi naglasiti neraskidivu vezu između molitve i navještaja. Šimun i ostali učenici prenose mu želju stanovnika Kafarnauma da ga vide, no Isus potiče učenike da krenu dalje. Evanđelje se širi Galilejom i to je Isusovo poslanje – on nalazi ljude ondje gdje jesu.
Kako bi što bolje objasnio slobodu kršćana koji ipak u svojim postupcima moraju paziti na braću, Pavao u drugom čitanju donosi svoj osobni primjer. U svom apostolskom poslanju on je potpuno slobodan i smio bi se poslužiti svim pravima koja iz toga poslanja proizlaze: smio bi imati uza se i ženu i tražiti naknadu za svoj rad. On se, međutim, nije htio time poslužiti. Navješćivanje evanđelja za njega je dužnost koju nije sam preuzeo, nego mu je to Bog naložio kao »službu«. Riječ »služba«, u grčkom je to oekonomia, označava upravitelja koji je bio rob i nije primao nikakvu plaću za službu koju je morao prisilno obavljati. Nagradu pak može tražiti samo onaj koji je slobodan primiti i odbiti službu. Stoga Pavao širenje evanđelja vidi kao svoju plaću. Dapače, njemu je plaća to što bez ikakve plaće, besplatno, navješćuje evanđelje. U svojoj slobodi on je htio svima postati slugom, kako bi mogao svima navijestiti evanđelje, prilagođujući se svakomu. Biti »sluga«, zapravo »rob« (grč. doulos), obilježje je Pavlova poslanja i on će sâm naglašavati da je, kao apostol, sluga Kristov, jer Krist ga je kao i sve vjernike oslobodio od ropstva grijehu i Zakonu. Kršćanin je slobodan, no ta ga sloboda upućuje na služenje novomu gospodaru – Gospodinu. Razlog Pavlova djelovanja kao sluge Kristova i sluge braće stoji u njegovoj želji da bude »suzajedničar« u evanđelju. On u to svjesno ulaže svoju slobodu jer ne želi sam uživati u evanđelju, nego ga želi predati drugima. Širenje evanđelja jedina je Pavlova motivacija i razlog djelovanja.
