U naselju Kraljevečki Novaki u župi sv. Antuna Padovanskoga Sesvetska sela živi obitelj Petra i Marijane Bijelić koja svojim načinom života svjedoči o skladu u obitelji, ali i požrtvovnosti i ljubavi za druge ljude. Petar i Marijana u braku su 18 godina i imaju petero djece: 17-godišnju Mateu, 16-godišnju Petru, 10-godišnjega Vedrana, 7-godišnjega Jakova i najmlađega Josipa koji ima pet godina. Otac Petar vozač je autobusa, a supruga Marijana radi u trgovini na pola radnoga vremena zbog bolesti djece. Naime, kod sinova Vedrana i Jakova kao posljedica febrilnih konvulzija u ranom djetinjstvu pojavila se epilepsija. Iako su se kod mlađega Jakova simptomi smirili, kod Vedrana su izraženi i još uvijek postoje žarišta u mozgu.
Svi strahovi i patnje zbog bolesti djece potaknuli su otca Petra da sam učini nešto za ljude u potrebi pa je tako postao donor koštane srži i spasio jedan život. Predstavljajući se, Petar Bijelić navodi: »Rođen sam 12. prosinca 1972. u Bugojnu. Odrastao sam s mamom Fanikom, koja je na žalost preminula, bratom Igorom, koji živi i radi u Münchenu, i sestrom Afroditom, koja živi i radi u Londonu.«
Kad su se djeca Vedran i Jakov razboljeli od febrilnih konvulzija, Petar je osjetio potrebu nešto učiniti da bi pomogao drugima jer je sam osjetio koliko znači pomoć drugih ljudi u potrebi. »Kada su se djeca razboljela, počeo sam u Petrovoj 3 darivati krv svaka tri mjeseca, poslije i plazmu. Do sada sam 34 puta dao krv i dva puta plazmu. Svakodnevno sam djeci odlazio u bolnicu KBC Zagreb na redovite kontrole i tako sam opazio registar za upis za doniranje matičnih stanica. Registrirao sam se, vrijeme je prolazilo i ni na kraj pameti nije mi bilo da ću jednoga dana spasiti život nepoznatoj osobi. Samo je dragi Bog znao što će sa mnom učiniti poslije«, prisjeća se Petar.
No jednoga je dana zazvonio telefon i rečeno mu je da se njegove matične stanice podudaraju s pacijentom oboljelim od leukemije u Njemačkoj. »Taj dan se ne može zaboraviti! Bio sam na poslu, vozio školski autobus i liječnica iz registra obavijestila me je da se moje matične stanice podudaraju s Nijemcem i Nizozemcem kojima mogu spasiti život, ali bih trebao doći ponovno u bolnicu da se uzmu uzorci i vidi točna podudarnost. Iako mi je rečeno da dođem samo ako želim, bez razmišljanja sam prihvatio poziv«, navodi Petar.
Kad je utvrđeno da se Petrove matične stanice podudaraju sa stanicama Nijemca Thomasa Dahma, počele su brojne pretrage jer je Petar trebao biti potpuno zdrav da bi mogao donirati matične stanice. »Za sve to znala je samo moja obitelj jer nisam htio nikoga time zamarati. Prvo moje doniranje trebalo je biti 26. prosinca 2014., ali je odgođeno. Nakon toga sam ja dobio virozu, tako da sam donirao matične stanice 24. veljače 2015.« Transplantacija matičnih stanica je uspjela i Petar je spasio život Dahmu, nakon čega se stvorilo veliko prijateljstvo između obitelji. Dahm je posebno sretan što je doživio rođenje svoje unuke. O tome svjedoči: »Po zakonu darivatelj i primatelj koštane srži ne smiju dvije godine znati ništa jedan o drugom. No ove je godine prošlo dvije godine i ja sam krajem veljače dobio e-mail od gospodina Dahma u kojem mi se javlja i zahvaljuje za spašeni život i poziva našu obitelj u Njemačku da se upoznamo. Predložio sam uskrsne praznike, kad djeca nemaju škole. Odmah sam na internetu tražio kamo možemo otići na svetu misu. I našli smo najbliže mjesto Saabrücken, gdje su salezijanci. Odmah sam stupio u kontakt sa Sebastijanom Markovićem. U međuvremenu me nazvao Robert Gačić koji živi u istom mjestu i ima restoran u kojem je njegov čest gost gospodin Dahm i rekao mi da on stalno priča o meni i našem susretu. I on se ponudio da bude naš prevoditelj dok budemo boravili u Dillingenu/Saaru. Naš je prvi susret bio pun emocija, radosti, iskrene ljubavi. Dobili smo novu obitelj! Naš je boravak bio ispunjen Duhom Svetim, zajedno smo bili na misi u Dillingenu, gdje nas je svećenik na početku mise predstavio, što je popraćeno burnim pljeskom. U našem razgovoru pitao sam Thomasa zašto je bilo odgođeno moje prvo doniranje, a on je rekao da je bio tri tjedna u komi i da su ga svi bili ‘otpisali’, a onda se dogodilo čudo i on se iznenada oporavio. Ali to je bio znak Božji, jer ja sam se već počeo moliti za nepoznatu osobu čim sam saznao da ću biti donor. Osim toga na samom doniranju nisam skidao krunicu s vrata«, svjedoči Petar. Prošle godine dobio je za svoje humano djelo medalju Grada Zagreba koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima i društvima za posebne zasluge.
Majka Marijana velika je podrška svomu suprugu u njegovoj svakodnevnici, kao i u želji pomaganja drugima. Navodi da je bolest djece snažno očvrsnula njihovu vjeru, koja je uvijek postojala, ali nije bila toliko snažna kao danas. O tom putu svjedoči: »Problemi s napadajima počeli su kad su naši dječaci bili maleni. Teško smo se s tim nosili, bili smo uplašeni i nismo se toliko uzdali u Boga kao sada. Pomoć smo tražili, naravno, kod doktora, ali sve više se okretali vjeri. Sjećam se da sam stavljala djeci u bolnici iznad krevetića, gdje su spavali, sličicu anđela čuvara. Bilo je teško ostaviti ih i otići kući. Stalno sam razmišljala samo o njima«, prisjeća se Marijana te ističe da suprug i ona sve zajedno rade i rješavaju, ali im je sada puno lakše jer su sve prepustili volji Božjoj. O tome svjedoči: »Kako sam rekla, ranije se nismo previše utjecali Bogu. Da jesmo kao sada, znali bismo da je to Božja volja i da će Bog sve izvesti na dobro. Bilo je svakakvih trenutaka, kako koji dan. Teško je razdoblje bilo kad je suprug išao raditi, a ja sam ostajala sama s djecom pa kada sam trebala ići obavljati neke obveze, svih petero sam ih vodila sa sobom jer sam se bojala da ne dođe do epileptičkoga napada. I vrijeme je prolazilo, zdravlje se poboljšavalo i stalno smo po kontrolama bili kod doktora. Mlađi sin je prestao imati napade i konvulzije, sa starijim sinom idemo na kontrole i magnetska rezonanca pokazuje da još uvijek postoji na mozgu žarište, zbog čega ima glavobolje, vrtoglavice i u školi ima nastavu po individualno prilagođenom programu. Nosimo se s tim, ali lakše jer smo upoznali milosrđe Božje, pa čovjek drugačijim očima vidi, proživljava, doživljava i prihvaća stvari koje nisu ponekad ugodne. Mi kao obitelj jednostavno prihvatimo stvari kakve jesu. Ponekad bude teških trenutaka pa u molitvi predamo sve Bogu. Kada naiđemo na neku zaprjeku, najvažnije je da ne dramatiziramo puno jer nema ništa od toga, nego mu predamo tu situaciju i molimo Boga da djeluje. ‘Ako si nam poslao to, pomozi nam da lakše podnosimo!’ Jednostavno treba prihvaćati Božju volju kakva god za nas bila. Naravno da se kao roditelji brinemo za raznorazne stvari, ali jednostavno predamo sebe i djecu svako jutro Bogu i anđelima u zaštitu. Ako su starija djeca već otišla, a nismo ih vidjeli, u mislima ih blagoslovimo. Na izlazu iz kuće je posudica sa svetom vodom da se tko god izlazi blagoslovi njom. Naša djeca znaju da smo uvijek uz njih i to je njima ohrabrenje«, ističe majka Marijana.
Osvrćući se na vjerski život svoje obitelji, Petar Bijelić navodi: »S obitelji sam završio dvogodišnju Obiteljsku akademiju kao bračni trener za pastoral obitelji u ime Schönstattske zajednice koju je blagoslovio i potpisano mons. Uzinić. Naša je završna tema na akademiji bila ‘Samoodgojem ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe’. To je poticaj da budemo bolji, pošteniji, da budemo Božja djeca. U našoj župi aktivni smo u Obiteljskoj zajednici, kao i u Pastoralnom vijeću. Završetkom Obiteljske akademije nešto je u mom srcu tražilo nešto drugo i uz svakodnevne molitve dobio sam Božji znak da se upišem na Katolički bogoslovni fakultet, koji planiram upisati ove jeseni. Želio bih tako proširiti znanja koja će mi dati mogućnost pomagati drugima i na duhovnom području«, ističe Petar. »Moj posao svaki dan počinje u 2 sata i 20 minuta, osim kada sam slobodan. Prvo je prije odlaska na posao moja osobna molitva, tek onda spremanje, a svoju dječicu i suprugu blagoslovim svetom vodom i ostavim im ispod jastuka neki slatkiš. I kad dođem na posao, prvo blagoslovim autobus i pročitam molitvu sv. Antunu i pomolim se za sve putnike. A navečer prije spavanja svi zajedno imamo obiteljsku večernju molitvu.«
