Osam plenarnih sjednica, takozvanih kongregacija, i jedan krug rasprave u »manjim krugovima«, održani su u prvom tjednu Posebnoga zasjedanja Biskupske sinode za Panamazonsku regiju. Informacije o tijeku zasjedanja stoga izlaze u javnost poglavito preko dva »kanala«. Jedan su trijezni i odmjereni izvještaji sa sjednica – pri čemu se ne spominju imena osoba koje su govorile – koji se objavljuju na društvenim mrežama Sinode te na vatikanskom portalu »Vatican News«. Puno su plastičniji istupi pojedinih sudionika, obično po troje svaki dan, na susretima s novinarima koji se nazivaju »brifinzima«. Osim toga, sudionici Sinode slobodni su nastupati u medijima, ali to čine u svoje ime i ne smiju govoriti o istupima drugih sudionika.
»Još ima« – ta sintagma mogla bi poslužiti kao ključ razumijevanja i prikazivanja rada Sinode. Naime, kad se razmotre spomenuti izvori, zaključuje se da je Amazonija područje koje mnogo toga »još ima«; a to čega »još ima« izvor je kako blagoslova tako i nevolja. Amazonija »još ima« silan biološki, vodni i podzemni potencijal. No upravo je zato meta predatorskoga (upravo se taj izraz često rabi) kapitalizma, koji u tom bogatstvu vidi samo gospodarski resurs kojega se, često uz pomoć političkoga pritiska na najvišoj razini, želi pošto-poto domoći. Pa i na štetu ljudskoga potencijala. Amazonija, naime, »još ima« plemena i naroda koji žive svojim autohtonim životom, a spomenuti je kapitalizam – primjeri su vrlo konkretni – prijetnja njihovu opstanku.
Prema izvještajima, nije bilo sjednice da na ovaj ili onaj način ta tema nije došla do izražaja. Tako se, primjerice, u izvještaju portala »Vatican News« sa sedme plenarne sjednice održane u subotu 12. listopada prijepodne među ostalim kaže: »Amazonija je regija bogata ne samo biološkom različitošću, nego i kulturnom: zajednice koje ju obitavaju osjećaju se ugroženima širenjem takozvanoga ‘civiliziranoga’ svijeta koji je ustvari usmjeren jedino na izrabljivanje prirodnih resursa kako bi kapitalizirao bogatstvo. Naprotiv, potreban je integralni odgoj koji će ponovno uspostaviti vezu između čovjeka i okoliša… (…) Integralna ekologija, još se kaže (na skupu, nap. Da. G.), mora postati dio načina na koji se u Crkvi živi za svijet. Temu enciklike Laudato si’ valja uzeti ozbiljno, jer dok je čovjeku pred očima prisilna homologizacija, Bog želi sklad različitosti. A upravo je za to Amazonija snažan primjer sa svojim jedinstvom u različitosti ekološkoga sustava i naroda koji je obitavaju. Odatle poziv da se narodi i stvorenje ne homologiziraju, ne isključuju ili podvrgavaju, kako ne bi prevladale napetosti i nasilja, kao što su ‘land grabbing’ (prisvajanje velikih površina zemljišta u sumnjive svrhe) ili bušenja u zaštićenim vodenim zonama.«
Još je konkretniji završni dio istoga izviješća: »Na završetku kongregacije (sjednice) u dvorani je dana riječ nekim slušačima i slušačicama. Među temama koje su razmatrane bilo je i utvrđivanje granica i zaštita urođeničkih teritorija, kako ne bi bili oduzeti i žrtvovani za rudne aktivnosti ili hidrocentrale. Obrana zemlje jest obrana života. (…) Skrb za zajednički dom neka ne bude predmet promidžbe ili zarade, nego neka bude istinsko očuvanje stvorenja, daleko od gospodarskoga, društvenoga ili kulturnoga ‘kolonijalizma’ koji želi modernizirati teritorij namećući razvojne modele koji su tuđi mjesnim kulturama. Odatle je rođena zamisao da se u mjesnim Crkvama stvori fond za potporu etno-ekološkim i agro-ekološkim inicijativama, kao i onima koje promiču sigurnu prehranu, pri čemu se treba voditi amazonskom logikom.«
O »proročkoj Crkvi koja sluša poklike radosti i krikove bola svojega naroda« govorio je Joaquin Pertinez Fernandez, biskup Rio Branca, glavnoga grada savezne države Acre, s čijim se teritorijem poklapa njegova biskupija koja zauzima prostor trećine Italije te se prostire u dvije vremenske zone. Acre je »zemlja mučenika«, mnogo je krvi proliveno, poznatih i nepoznatih, rekao je biskup.
Među poznatima spomenuo je Chica Mendesa, borca za prava na životni prostor i na odgoj i obrazovanje skupljača kaučuka, poznatih pod imenom »seringueiros«. Mendes je također bio jedan od pionira borbe za zaštitu prašume, a ubijen je 1988. godine. »Kaže se da je pod svakim stablom kaučuka po jedan mrtvac. Mnogi su poslani na to područje kao vojnici u svjetski rat, u rat za gumu. A ‘seringueirosi’ su… postali roblje, plaćenici gospodara zemlje koji su umirali, bivali ubijeni zbog takozvanoga ‘bijeloga zlata’«, opisao je tek jedu od amazonskih tragičnih priča mons. Fernandez te napomenuo: »Acre je teološko mjesto ljudske patnje, okrutna povijest, koja se protezala kroz čitavo 20. stoljeće, ali je malo poznata, a duboko je obilježila naš narod dubokim ranama nepravde, izrabljivanja, ropstva.«
U brazilskoj državi Tocantins živi oko 1,5 milijuna stanovnika i oko 9 milijuna goveda. Goveda su »sva cijepljena, što se ne može reći za stanovništvo«, rekao je biskup Palmasa u brazilskoj saveznoj državi Tocantins Pedro Brito Guimareas. Osim intenzivnoga stočarstva, i sadnju je soje kao monokulture biskup Guimareas naveo kao prijetnju stanovništvu. »Ova nam Sinoda ulijeva velike nade. Ekološki grijesi nešto su novo, ali moramo se naviknuti na suočavanje s njima i moramo ih ispovijedati. Budućnost čovječanstva ovisi o odlukama koje će se donijeti na ovoj Sinodi«, pomalo je hrabro zaključio biskup.
Sličnih bi se isječaka iz izvještaja i medijskih istupa sudionika Sinode moglo navesti na desetke. Ovdje neka bude kratko spomenut još jedan koji je privukao posebnu pozornost. Riječ je o peruanskoj redovnici Birgit Weiler, članici Družbe medicinskih misionarskih sestara. Ona je izišla pred novinare kao »slušačica«, a govorila je o važnosti pritiska ne samo na nacionalne vlade u amazonskom području, nego i u razvijenim zemljama. Navela je primjer Njemačke čija je vlada pustila u proceduru zakonski prijedlog kojim bi kažnjivosti podlijegale njemačke tvrtke koje ugrožavaju okoliš u trećim zemljama. Govorila je i o potrebi da se ženama dade veći udio u donošenju odluka – izrijekom je rekla da to po sebi nema nikakve veze s ređenjem žena – u Crkvi. Pritom je zatražila da se na Sinodi vrhovnim redovničkim poglavaricama dade pravo glasovanja. Naime, velika većina od 185 sinodskih otaca koji imaju pravo glasa su biskupi. No na Sinodi za Amazoniju, konkretno, sudjeluju i 22 svećenika koja se ubrajaju u sinodske otce te imaju pravo glasovati. Petnaestorica su vrhovni poglavari redovničkih zajednica, a sedmorica su ušla u tu skupinu po Papinu imenovanju. Redovnice koje su na Sinodi, bile vrhovne poglavarice ili ne, sudjeluju u njezinu radu kao »slušačice«, tj. imaju pravo govoriti, ali ne i glasovati za dokumente ili zaključke. No zahtjev s. Birgit Weiler, za razliku od dosad istaknutih tema, izrazito je unutarcrkveno pitanje.
Glede toga, Amazonija je za Crkvu još uvijek (još jedno »još uvijek«) dobrim dijelom misijsko područje. Područje je dijelom neevangelizirano, a dijelom evangelizirano, ali s još uvijek nedostatno razvijenim crkvenim životom i uobičajenim crkvenim strukturama. Drugim riječima, Crkva se na tom području susreće s »gentes«, s novim narodima, slično kao što se prva judeokršćanska zajednica susretala s »Grcima« i drugim »poganima«. U tom smislu se Sinoda za Amazoniju može promatrati i kao svojevrsna radionica, laboratorij (upravo je taj izraz netko upotrijebio) za nove putove Crkve. Pritom se riječ »laboratorij« može shvatiti u svojoj kako pozitivnoj tako i negativnoj konotaciji. Inkulturacija vjere, njezino srastanje s kulturama tako da ih oplemeni, a ne uništi – a o tome je u konačnici riječ – uvijek je u povijesti Crkve, u njezinim velikim misijskim valovima, zahtijevala hrabro razlučivanje i svojevrsne iskorake »ad experimentum«, na pokus. No prije ove Sinode više je uglednika (nekoliko uglednih kardinala) upozoravalo da bi se ona mogla pretvoriti u svojevrsni manipulacijski pokus, tj. pokušaj nametanja reforma prema ideološkom obrascu razvodnjenoga zapadnoga kršćanstva, a glavna bi »meta« prema tim glasovima bio svećenički celibat.
U nastavku prikaza bit će prilike ilustrirati neke od brojnih prijedloga koji su se tijekom rasprava nudili kao rješenje jednoga od temeljnih problema: kako osigurati dovoljan broj crkvenih službenika, zaređenih i nezaređenih, muškaraca i žena, kako mlade urođeničke zajednice u amazonskim prostranstvima ne bi bile lišene temeljnoga vjerničkoga i crkvenoga života. No nakon tjedan dana sinodskoga rada može se i mora reći da je pitanje pripuštanja svećeničkomu redu »prokušanih muževa« (»viri probati«, misli se na oženjene) definitivno došlo na dnevni red Sinode. Spomenuto je u svim završnim izvještajima nakon pojedinih sjednica, a najbolje je izraženo u izvještaju objavljenom na portalu »Vatican News«, nakon posljednje kongregacije u prvom tjednu rada Sinode u subotu 12. listopada.
»Prijedlog ‘prokušanih muževa’ pojavio se u više istupa. U nekim je doprinosima naglašeno da manjak zvanja nije samo amazonski problem. Zašto stoga činiti iznimke isključivo za tu regiju? Predloženo je da se tomu pitanju posveti posebna sinoda. No također je istaknuto da mnogi kršćani svjedoče da su ih domorodačke kulture prihvatile upravo zbog njihova celibata. Osim toga rečeno je da današnji svijet u celibatu poradi vjere vidi posljednji bedem koji treba srušiti pod pritiskom hedonističke i laicističke kulture. Potrebno je dakle pomno promisliti o vrijednosti celibata. Ima i onih koji su neizbježnim i poželjnim za Amazoniju nazvali promišljanje o novim modelima pripuštanja svećeništvu. Uistinu, ako se ohrabruje slanje svećenika iz drugih biskupija i područja, neka se onda podrži i prijedlog da se rede mudri muževi prokušane vjere (oženjeni, proizlazi iz konteksta, nap. Da. G.). Takva hipoteza ne bi ranila jedinstvo u Crkvi niti bi umanjila vrijednost celibata. (…) Ne bi se radilo samo o pronalaženju rješenja za nedostatak zvanja, nego i o artikulaciji Crkve koja bi imala amazonski identitet. Neka ova Sinoda, bilo je predloženo, postavi temelje novomu, jer vjera u Duha Svetoga mora biti jača od straha od pogrješke«, glasi dio izvještaja posvećen pitanju nedostatka svećenika.
NASTAVLJA SE
