Veoma važan i zanimljiv dokument o odnosima nadbiskupa Alojzija Stepinca s vlastima Nezavisne Države Hrvatske u ranoj fazi njezina postojanja nalazi se i u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti (Magyar Nemzeti Leveltar – Orszagos Leveltár / Mađarski državni arhiv – Zemaljski arhiv; MNL OL K63-67/7-1941-5331, 465.). To je diplomatsko izvješće poslanika Kraljevine Mađarske u Zagrebu Ferenca Marosyja od 30. kolovoza 1941. o susretima s nadbiskupom Stepincem, iz kojih je razvidna njegova zauzetost za progonjene osobe, zbog čega je imao prilično napet i hladan odnos s tadašnjim vlastima.
Za što bolje razumijevanje i vrjednovanje izvješća potrebno je ukratko opisati situaciju i povijest uspostave diplomatskih odnosa NDH i Mađarske te njihove tadašnje političke odnose.
Mađarska je vlada otvorila konzulat Kraljevine Mađarske nedugo nakon uspostave Banovine Hrvatske s konzulom Laszlom Bartokom jer je sve do travnja 1941. godine imala svoje glavno predstavništvo u Beogradu. U opreznu vanjsku politiku onodobnoga predsjednika mađarske vlade Pala Telekija nije se uklapala žurba glede razaranja Jugoslavije, čime bi riskirao ratno stanje s Engleskom, što potvrđuju mađarski vanjskopolitički dokumenti. Međutim, tadašnji je ministar vanjskih poslova Laszlo Bardossy Nijemcima preporučio Hrvatsku seljačku stranku. Sukladno tomu, mađarska je vlada preko svojega konzula Laszla Bartoka početkom travnja 1941. poručila Mačeku da bi mađarska vlada »s velikom blagonaklonošću promatrala hrvatske težnje za suverenitetom«. No Talijani su favorizirali ustaše te Mussolini već 28. ožujka 1941. u brzojavu poslanom Hitleru preporučuje Antu Pavelića. Mussolini je dan kasnije, 29. ožujka 1941., prvi put tijekom emigracije u Italiji čak i primio Pavelića.
Nakon rušenja Kraljevine Jugoslavije Njemačka i Italija 15. travnja 1941. službeno su priznale NDH, a Mađarska tjedan dana kasnije – 22. travnja. Vrlo brzo mađarska je vlada imenovala svoga poslanika u Zagrebu, spomenutoga Ferenca Marosyja, iskusnoga karijernoga diplomata. U prvih nekoliko mjeseci odnosi Mađarske i Nezavisne Države Hrvatske krenuli su vrlo dobro pa je npr. mađarski otpravnik poslova u Zagrebu Laszlo Bartok početkom svibnja 1941. godine stavio na raspolaganje Lorkoviću tekstove mađarskih diplomatskih putovnica, vjerodajnica i kurirskih iskaznica jer novo hrvatsko ministarstvo nije znalo kako ih treba izraditi prema međunarodnim standardima. Prema Bartokovu izvješću od 7. svibnja mađarskomu MVP-u, razlog pomanjkanja hrvatskih stručnjaka bilo je nepovjerenje u Hrvate koji su radili u jugoslavenskom MVP-u. No nakon 9. srpnja 1941. i stavljanja Međimurja pod mađarsku vojnu upravu ti su se odnosi pogoršali, a dvije su se države još više otuđile nakon što je 16. prosinca 1941. mađarski parlament donio odluku o ponovnom pripajanju Međimurja. Zbog toga je hrvatska vlada 7. siječnja 1942. prosvjedovala notom. Inače nekadašnji je predsjednik vlade grof Istvan Bethlen još 11. travnja 1941. na povjerljivu sastanku u Budimpešti članova Vanjskopolitičkoga odbora Mađarskoga nacionalnoga parlamenta predložio da Mađarska ne »vrati« cijelo Međimurje (smatrao je da bi se veći dio područja trebao ponuditi kao kompenzacija zauzvrat za osiguranje slobodnoga tranzitnoga prometa prema izlazu na more), a mađarski diplomati koji su službovali u Zagrebu isticali su da bi oduzimanje Međimurja pokvarilo mađarsko-hrvatske odnose te bi Hrvatsku približilo Slovačkoj i Rumunjskoj, koje su se ionako neprijateljski odnosile prema Mađarskoj. Ministar vanjskih poslova Mladen Lorković u razgovoru s Ferencom Marosyjem kritizirao je Mađarsku što je prekršila etničko načelo, koje je pratila tijekom ranijih povrata područja, s obzirom na to da 95 posto stanovništva Međimurja čine Hrvati. Mađarski diplomati u Zagrebu pobojali su se da će napeti odnosi dovesti do nekakvoga oživljavanja Male antante, to jest saveza između NDH, Slovačke i Rumunjske, i nisu htjeli dalje pooštravati odnose s hrvatskom vladom. Činjenica je, međutim, da Hrvatska nije potpisala sporazum o granicama s Mađarskom, nije bila spremna priznati Međimurje kao dio mađarske države, a pitanja koridora na more i slobodne luke potiho su zaboravljena.
Mađarski je poslanik Ferenc Marosy u takvu ozračju nastojao izbjegavati korake koji bi pojačali tenzije između njega i zagrebačke vlade. Prije prosinca, to jest prije nego što je mađarski parlament izglasao aneksiju Međimurja, mađarski se diplomat još nadao poboljšanju odnosa Budimpešte i Zagreba. S obzirom na to da je dobio informacije kako u odnosima nadbiskupa Stepinca i vrha vlasti NDH postoje određene napetosti, nije se žurio s odlaskom u, po protokolu obvezatan, službeni posjet vođi Katoličke Crkve u Hrvata da time ne bi dodatno opteretio odnos s hrvatskom vladom. Na kraju nije imao drugoga izlaza jer mu je nadbiskup poslao svoga vikara s pitanjima o položaju hrvatskoga svećenstva u Međimurju, ali i zato što je nadbiskup primio u međuvremenu poslanika Slovačke, a u svjetlu mađarskoga straha od oživljavanja suradnje poput Male antante nije bilo više svrhovito odgađati susret. U najvažnijim dijelovima izvješća, koje je poslanik Marosy poslao brzojavom u Budimpeštu ministru Bárdossyju odmah nakon susreta s nadbiskupom, ističe se:
»Zagrebački nadbiskup Stepinac ostvario je rijetku karijeru. Tijekom svjetskoga rata prijavio se kao srpski dobrovoljac te ga je kao dobrovoljca Vatikan u dobi od 35 godina poslao na čelo hrvatske nadbiskupije kako bi se kod jugoslavenske vlade izborio za konkordat. Na tom je položaju bio primoran na stanovite ustupke Beogradu, što sadašnji režim loše prima. Poglavnik Pavelić potpuno ga zanemaruje, a zadatak prigodnoga posvećivanja zastave daje malomu provincijskomu ustaškomu svećeniku. Nasilni ekscesi ustaškoga režima ne mogu naići na odobravanje katoličkoga prelata. Zbog napetosti između hrvatske vlade i nadbiskupa dosad sam izbjegavao susret s njim. Međutim, nakon što ga je posjetio slovački poslanik i nakon što mi je nadbiskup Stepinac poslao svoga vikara u vezi sa situacijom hrvatskoga svećenstva u Međimurju, nisam htio dalje odgađati čin pristojnosti.«
Nadalje mađarski poslanik Marosy opisuje razgovore o situaciji u Međimurju, a pri tome opet naglašava hladan odnos Stepinca i vlasti NDH. Izvješće završava opisom svojih osobnih dojmova o nadbiskupovu karakteru:
»Sveukupno uzevši, imao sam osjećaj da hladan odnos između nadbiskupa i aktualnoga hrvatskoga režima s mađarskoga aspekta daje stanovite povoljne taktičke mogućnosti. (…) Upravo sam zbog toga razloga istaknuo katoličku narav Mađarske i ponovno naglasio da između dvaju katoličkih naroda u interesu Crkve može biti samo to da premoste postojeća neprijateljstva te da pomognu u tome da se političke strasti ne raspiruju, nego da se premoste odnosno isključe. Nadbiskup Stepinac nije ostavio na mene dojam dvoličnosti, a njegovo uvjeravanje da potpuno dijeli navedeno shvaćanje činilo se prijateljskim i iskrenim.«
Citirano izvješće, zapravo, čini uistinu važnim rečenica kojom neutralan (mađarski) promatrač upozorava na pravi razlog napetih i hladnih odnosa nadbiskupa i režima: da vlasti NDH nasiljem nad protivničkim skupinama i dijelom svojih građana krše kršćanska načela, koja su nadbiskupu Stepincu bila važnija od svega na svijetu, i zbog toga Katolička Crkva ne može i ne smije odobravati njihove metode u vođenju države.
