Krajem prošle godine objavljena je knjiga »Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./45. i u poraću« u izdanju Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj iz Zagreba, te izdavačkih kuća »Nova stvarnost« iz Zagreba i »Croatica« iz Budimpešte. Autori dvojezične knjige na hrvatskom i mađarskom jeziku su dr. Andrija Bognar, dr. Laszlo Horvath i dr. Vladimir Geiger. Naime, zahvaljujući znanstvenim istraživanjima i naporima dr. Geigera, o stradanju njemačke manjine na području bivše Jugoslavije pri završetku Drugoga svjetskoga rata i u poraću objavljeno je nekoliko vrlo vrijednih knjiga i studija, no spomenuta je knjiga »prvi pokušaj da se prikažu poimenične žrtve Mađara s područja današnje Republike Hrvatske u tijeku i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata«, kako je to doslovce istaknuto u predgovoru.
Pozornost će čitatelja svakako privući ne samo statistički podatci o pripadnicima i jedne i druge manjine u dostupnim popisima stanovništva tijekom povijesti, približnom broju stradalih, poznatim logorima i mjestima njihova stradanja, nego i brojni novoobjavljeni povijesni dokumenti. Za ilustraciju, u knjizi se spominje procjena britanskoga generala Fredericka Morgana, člana Vojne uprave Ujedinjenoga Kraljevstva, da je među izbjeglicama u južnoj Austriji s područja Jugoslavije, dakle dijelom i iz Hrvatske, na kraju Drugoga svjetskoga rata bilo i oko 15 000 Mađara. Također vrijedi spomenuti i podatke War Officea (odjela britanske vlade zadužena za vojsku Ujedinjenoga Kraljevstva) koji u dokumentu od 19. svibnja 1945. spominje oko 24 000 izbjeglih Mađara, vojnika i civila, koji su predani Titovim partizanima, od kojih je nepoznat broj pogubljen bez suda i presude na križnom putu. Nisu, nažalost, puno bolje prošli ni oni pripadnici mađarske manjine koji su dočekali partizanske »osloboditelje« na svojim ognjištima, smatrajući da im se ništa ne će dogoditi jer se nisu smatrali krivima, među kojima su posebice na udaru bili imućniji ljudi, intelektualci, svećenici i drugi ugledni i utjecajni ljudi.
Pripadnici njemačke manjine, Donaušvabe ili Podunavski Švabe, nakon završetka rata proglašeni su kolektivnim krivcima te su gotovo potpuno »etnički očišćeni«, tj. bez milosti svih uzrasta protjerani, zatvoreni u logore, gdje su masovno umirali zbog neljudskih uvjeta ili su jednostavno pogubljeni bez suda i presude te naknadno sastavljenih optužaba. Računa se da se broj stvarnih gubitaka Nijemaca, u najvećem postotku civila, na prostoru tadašnje Jugoslavije kreće oko 100 000, pretežito u Vojvodini i istočnoj Hrvatskoj (južnoj Baranji, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu). Od navedenoga broja oko 60 000 odnosi se na civile, uglavnom žene i djece, umrle u logorima.
Odmah nakon uspostave vlasti jugoslavenski su komunisti započeli uhićenja i likvidacije »narodnih neprijatelja«, pripadnika mađarske i njemačke manjine. U unaprijed pripremljene logore otjerane su cijele obitelji od najmlađih do najstarijih, nakon čega im je konfiscirana imovina, a pogubljene su uglavnom nevine osobe, o čemu najbolje svjedoči dokument zloglasne Ozne (Odjeljenja za zaštitu naroda) da je između 15. rujna 1944. i 1. siječnja 1945. gotovo svako pogubljenje izvršeno bez zapisnika ili na osnovi naknadno izrečene smrtne presude. Dakako, neopterećenima ideološkim zaglupljivanjima jasno je da tako masovna, sustavna, raširena i dobro organizirana represija i zločini nisu posljedica tek osvetoljubljivih pojedinaca, kako to uporno još i danas ističu okamenjeni komunistički umovi, njihovi nasljednici i sljedbenici, nego državni sustav, u ovom konkretnom slučaju – komunistički, pod izravnim vodstvom »najvećega sina svih naroda i narodnosti Jugoslavije« Josipa Broza Tita.
Posebnu pozornost, pored ostaloga, zaslužuje i podatak da su, u usporedbi broja stradalih u Jugoslaviji u poraću s brojem stradalih u drugim europskim zemljama, jugoslavenski komunistički zločini bili najsuroviji i najkrvaviji u cijeloj jugoistočnoj Europi. Naime, u poraću je prema podatcima obznanjenim na međunarodnoj izložbi »Totalitarizmi u Europi: fašizam – nacizam – komunizam«, koja je organizirana uz potporu Vijeća Europe, u Poljskoj, uključujući i sovjetski pokolj oko 22 000 poljskih časnika, policajaca, intelektualaca i pripadnika ostale društvene elite u svibnju 1940. u Katinskoj šumi, pogubljeno 33 600 osoba, u Istočnoj Njemačkoj 43 045, Rumunjskoj od 50 000 do 100 000, Čehoslovačkoj nekoliko desetaka tisuća, Estoniji 15 000, Latviji 11 600, Litvi 75 000, a iz Mađarske je u sovjetske radne logore odvedeno, ubijeno ili umrlo oko 200 000. Prema istim izvorima, bez presude je u Francuskoj pogubljeno 10 000 osoba, u Italiji 15 000, u Belgiji je likvidirano 256, a u Nizozemskoj 100 osoba.
U kontekstu poratnih likvidacija i krvoprolića nakon završetka borbenih akcija u Europi, u knjizi se podsjeća na izjavu prvoga tajnika Komunističke partije Sovjetskoga Saveza Nikite Hruščova na 20. partijskom kongresu 24. veljače 1956.: »Mi sada znamo da su žrtve represije bile nevine. Imamo nepobitne dokaze da ne samo da nisu bili neprijatelji naroda, već su to bili pošteni muškarci i žene.« Također se navode riječi jednoga od najvažnijih Titovih suradnika Milovana Đilasa, koji je 1979. napisao da »većina hrvatskih vojnika i civila koje su Britanci predali partizanima i koji su kasnije pogubljeni nisu imali nikakav krimen, bili su obični seljaci koji su, međutim, od straha od komunista pokušali pobjeći iz zemlje«.
NASTAVLJA SE
