U sagledavanju povijesnoga okvira, ozračja, beskrupuloznoga i generalizirajućega odnosa komunističkih vlastodržaca u novostvorenoj Federativnoj Republici Jugoslaviji prema »narodnim neprijateljima«, među koje su ubrajani i pripadnici mađarske i njemačke manjine, knjiga »Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./45. i u poraću« spominje, nekim znanstvenicima vjerojatno poznat, brzojav čelnika Ozne Aleksandra Rankovića od 15. svibnja 1945. pod br. 124, koji je u ime Generalštaba Jugoslavenske armije izrazio nezadovoljstvo što su djelatnici Ozne u Hrvatskoj u prvih deset dana u Zagrebu nakon »oslobođenja« pogubili »svega 200 bandita«. Plod Rankovićeve izravne intervencije bilo je donošenje nekoliko tisuća, po nekim istraživačima i 8000 smrtnih presuda u Zagrebu u kratkom vremenu, koje su uglavnom i izvršene.
Među pogubljenima bilo je, uz većinske Hrvate, i Mađara i Nijemaca. U to je vrijeme kapetan Vlado Ranogajec na Zagrebačkom vojnom sudu dnevno potpisivao desetke smrtnih presuda. Usputno, sramota je sadašnje samostalne Hrvatske i obnašatelja svih najviših državnih vlasti, jednako kao i Grada Zagreba i njegova gradonačelnika, da ime takvoga zločinca, pučki rečeno – »krvavoga do lakata«, krasi ulicu u hrvatskoj metropoli.
U tom kontekstu treba spomenuti i naputak koji je Ozna u okviru Prve armije dobila o postupanju njezinih pripadnika prema ratnim zarobljenicima: »Neprijateljske oficire treba redom odmah likvidirati… Općenito, u postupku čišćenja treba postupati energično i bez milosti.« Zato ne iznenađuje brutalnost ne samo prema vojnicima, nego i prema bolesnicima i ranjenicima. Tako su npr. strijeljani ranjenici iz zagrebačkih bolnica, sisačke i drugih. Posebno je šokantan postupak prema učenicima dvaju odjela zagrebačke srednje škole, koje su u Gračanima, šumovitom zagrebačkom predgrađu, također pogubili bez ikakve dokazane krivnje ili presude. Jezivo je i priznanje Marka Vojnovića, tužitelja u Lici, koji je hladnokrvno izjavio: »Kada su naše jedinice ušle u grad Gospić, namjerno smo ubili 12 nevinih ljudi, mahom žena i djece… Slična situacija u manjem obujmu dogodila se i u Otočcu.«
U tom zločinačkom kontinuitetu knjiga objavljuje i izvješće pripadnika Ozne iz kotara Županja: »Jugoslavenska vojska u srezu Slavonski Brod u više sela pokupila je veliki broj ljudi, koje su dijelom odveli dalje, ili su ih ubili neposredno pored njihovog sela. OZNA nastavlja čišćenje, a počela je i opsežna istraga.« Isto tako, u izvješću Narodnoga odbora Vinkovačkoga kotara od 10. svibnja 1945. stoji: »Desile su se neprihvatljive stvari, i od strane naše armije, tako što su u pojedinim selima ubili dosta nedužnih ljudi, i one koji nisu bili krivi, ili loši ljudi.«
Okružni odbor Ozne iz Varaždina u svom izvješću namijenjenu Drugoj zagrebačkoj oblasnoj Ozni, pod brojem 103/45 od 31. ožujka 1945. piše: »Po vašim uputama prilikom ulaska u gradove pripremili smo sljedeći plan za hapšenje narodnih neprijatelja po grupama za grad Varaždin. U prvoj skupini imamo 173 imena, u drugoj skupini imamo 270 imena (autori u knjizi upozoravaju da su među njima i podrijetlom Mađari kao što su: Valent Varga, Mikloš Kešegi i Oto Nemet u prvoj skupini te Ivan Ereš, Erno Lang, Janoš Rak, Dragica Šomođi i Ferenc Šoš u drugoj skupini, op. a.), pored toga imamo još jednu listu otprilike sa 80 imena, ali drug Brcković još nije imao vremena da donese ovaj popis.« U izvješću Okružnoga narodnoga odbora sa sjedištem u Varaždinu od 13. studenoga 1945. stoji da je Sreski narodni odbor iz Preloga »kao narodne neprijatelje i špijune mađarskih okupatora bez bilo kakvog postupka vlasti pogubio 40 ljudi« (bio je priložen i popis pogubljenih, među kojima su Stjepan Čonkaš, Đula i Aleksa Balent, svi iz Preloga).
Zanimljiv je i slučaj Emila Waltera, urednika mađarskoga tjednika »Zagrabi Magyar Ujsag / Zagrebačke mađarske novine«, koji je u broju od 1. studenoga 1945. objavio intervju sa ženom koja se vratila iz posjeta zatočenomu suprugu. Unatoč tomu što je prilično pohvalno opisala suprugov tretman u logoru, spominjući npr. zadovoljavajuću prehranu i primjeren logorski posao koji mu je određen, tjednik je zabranjen i ukinut zbog »reakcionarne djelatnosti« jer je žena izjavila kako joj nije jasno zbog čega je njezin suprug uopće uhićen. Urednik Walter je uhićen pod sumnjom za špijuniranje i zbog optužbe, koja se u tom vremenu svakomu i najlakše mogla »prilijepiti« – da iza njega stoji vrh zagrebačkoga Kaptola, odnosno sam nadbiskup Stepinac! Osuđen je na 20 godina zavora, konfiskaciju cjelokupne imovine i 10 godina gubitka svih građanskih prava. Nije zgorega spomenuti da je Istvan Dobos, koji je, očito, u službi Ozne teško teretio urednika Waltera, nakon tri godine »zaglavio« na Golom otoku.
Autori knjige pozivaju se i na kolosalni »Hrvatski martirologij« don Ante Bakovića, koji donosi popis od 663 svećenika, redovnička brata laika, bogoslova, sjemeništarca i redovnice (no taj je broj, nažalost, veći, ali vrlo je teško da on zamijeni prvotni koji je već dulje vrijeme ukorijenjen u javnosti). Ističu da Baković donosi 17 vojvođanskih svećenika Mađara, ali ih je prema autorima više, njih 36 poznato dosad.
Temeljem svega ne treba prevelik intelektualni napor da bi se zaključilo da je riječ o masovnim odmazdama, u kojima su stradali brojni nevini, provedenima temeljem uputa najviših vrhova vlasti i pod njihovim zapovjedništvom.
NASTAVLJA SE
