»Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski i hrvatski Nijemci muškarci uglavnom su bili, dragovoljno ili prisilno, mobilizirani u njemačke, hrvatske i mađarske vojne i poluvojne postrojbe i kod kuće su ostali pretežno starci, žene i djeca. Njemačko stanovništvo koje nije evakuirano i izbjeglo bilo je tijekom i neposredno nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika«, započinje poglavlje o poratnom stradanju pripadnika njemačke manjine u knjizi »Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./45. i u poraću«.
Pravno pokriće za opći progon i zločine nad folksdojčerima u komunističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji iznjedrilo je već Predsjedništvo Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) na zasjedanju 21. studenoga 1944. koje je donijelo »Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti otuđile«, kojom se određuje i položaj folksdojčera:
»Član 1. Danom stupanja na snagu ove odluke prelazi u državno vlasništvo 1. sva imovina Njemačkog Reicha i njegovih državljana koja se nalazi na teritoriji Jugoslavije, 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije…«. Iz citiranoga je razvidno da se odlukom ne mora dokazivati osobna suradnja s neprijateljskim snagama u bilo kojem obliku, nego je pod udar došla svaka osoba njemačke narodnosti koja se nije izravno suprotstavljala nacizmu. Dakle, od kolektivne su odmazde pošteđeni samo oni Nijemci u Hrvatskoj/Jugoslaviji koji su mogli dokazati sudjelovanje u partizanskom pokretu i njegovo podupiranje. Ostalima je namijenjeno: konfiskacija imovine, uhićenje i protjerivanje u logore te protjerivanje iz Jugoslavije.
Na temelju citirane avnojske odluke kasnije je obznanjeno još nekoliko zakona, odluka, odredaba i tumačenja kojima je omogućen i na kraju ostvaren zakonit progon folksdojčera. Nova je jugoslavenska vlast riješila »problem« s njima vrlo energično, sustavno i jednostrano pripisujući im kolektivnu krivnju, čime je moglo započeti etničko čišćenje.
Ona je, očito, vrlo brzo zaboravila ne samo pravnu presumpciju nevinosti, nego i deklarativnu jednakopravnost svih naroda proglašenu na 2. zasjedanju AVNOJ-a 29. studenoga 1943. kada je donesena »Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu« u kojoj je izričito stajalo: »Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji osigurat će se sva nacionalna prava.« Partizanski je pokret o tome njemačkoj manjini u Slavoniji u proljeće 1944. uputio i proglas na njemačkom jeziku »Die Beschlüsse der II. Tagung des AVNOJ und die deutsche Minderheit in Kroatien«. Pučki rečeno, bilo je to »bacanje prašine u oči« jer su jugoslavenski komunisti u startu pogazili vlastita obećanja; očito ih nisu ni namjeravali provesti. Jednako su tako pompozno obznanili na 3. zasjedanju Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske 9. svibnja 1944. u »Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske«: »Nacionalnim manjinama u Hrvatskoj osigurat će se sva prava na nacionalni život«, zatim: »Svi građani federativne države Hrvatske jednaki su i ravnopravni pred zakonom bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest« te: »Svakom građaninu zajamčena je sigurnost ličnosti i imovine.« Štoviše, i prema jugoslavenskomu ustavu iz siječnja 1946. »svi građani Federativne Narodne Republike Jugoslavije jednaki su pred zakonom i ravnopravni su bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest«, te je »protivan ustavu i kažnjiv svaki akt kojim se građanima daju privilegije ili ograničavaju prava na temelju razlike u narodnosti, rasi i vjeroispovijesti, i svako propovijedanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i razdora«.
NASTAVLJA SE
