Konkretna provedba odluke najvišega državnoga vrha u Jugoslaviji o teroru prema mađarskoj i njemačkoj manjini započela je imenovanjem generala Ivana Rukavine zapovjednikom Vojne oblasti Bačke, Banata i Baranje u studenom 1944. Odmazda prema civilnim pripadnicima obiju manjina bila je bez pretjerivanja krvava iako su stvarni krivci za zločine u Drugom svjetskom ratu već napustili zemlju. Kao što je spomenuto, nad njemačkim je stanovništvom primijenjeno načelo kolektivne krivnje pa su Nijemci iz Vojvodine, Slavonije i Baranje gotovo potpuno protjerani, zatvoreni u logore ili ubijeni, a njihova je imovina konfiscirana. Najvjerojatnije bi se isti postupak primijenio i prema mađarskim civilima, ali je on donekle ublažen zahvaljujući intervenciji komunista iz Republike Mađarske. Svejedno, na meti jugoslavenskih komunista i dalje su bili mađarski i njemački intelektualci, imućnije i utjecajne osobe, svećenici i svi drugi slobodnomisleći ljudi, koji su mogli postati protivnici njihovu ideološkomu jednoumlju.
Taj u biti rasistički program usmjeren prema Mađarima i Nijemcima najavio je već 22. listopada 1944. general Ivan Rukavina, koji je u proglasu pozvao »antifašističke snage da podupru odgovarajuće mjere« s ciljem očuvanja južnoslavenskoga karaktera oblasti pod njegovim zapovjedništvom i stvaranja slobodne, demokratske i federativne Jugoslavije. Tamošnja su glasila pod izravnim partizansko-komunističkim utjecajem i kontrolom širila promidžbu o opravdanosti »čišćenja« od neslavenskih manjina, kako je to istaknuto i u »Slobodnoj Vojvodini« od 28. listopada 1944.: »Narod osjeća da je potreban ovaj odlučan korak, i da su nužni tako odlučni koraci, koji će osigurati jugoslavenski karakter Banata, Bačke i Baranje.« Bolji poznavatelji povijesti tih krajeva s razlogom upozoravaju da se u citiranim tezama mogu naslutiti opake misli srpskoga povjesničara, poslijeratnoga ministra u DF Jugoslaviji, akademika, dekana Filozofskoga fakulteta u Beogradu, dobitnika nekoliko visokih jugoslavenskih odličja dr. Vase Čubrilovića.
Naime, on je novim vlastima predstavio referat »Manjinski problem u novoj Jugoslaviji«, zapravo nacrt za rješenje toga problema, koji nosi datum 3. studenoga 1944. i čuva se u arhivu SANU-a, no čini se da ga je u istom ili još nedotjeranom obliku već ranije proslijedio partizanima. U njemu taj »velikan« srpske misli doslovce preporučuje: »Prilikom rješavanja manjinskog problema moramo po svaku cijenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući tom prilikom koju stotinu tisuća Mađara i Arnauta iz naše države… Demokratska Federativna Jugoslavija može imati mira i imati osiguran sigurni razvitak samo onda, ako bude etnički čista, i ako rješenjem manjinskog pitanja jednom zauvijek ukloni uzroke trvenjima između sebe i susjednih država… Vojvodina je žitnica cijele Jugoslavije, i da u njoj nema ni jednog Srbina i Hrvata, morali bi se za nju boriti, zbog ishrane milijuna naših građana, u pasivnim krajevima južno od Save i Dunava… Međutim, u toj Vojvodini, mi Srbi i Hrvati činimo samo relativnu većinu, zato nam se moglo i dogoditi u ovom ratu da Mađari zauzmu Bačku… Državnici stare Jugoslavije nisu to imali u vidu 1918. god. kad su zadržali nacionalne manjine… Ja namjerno u ovom referatu usredotočujem pozornost na Vojvodinu i Staru Srbiju, jer smatram da je tu čvor našeg manjinskog problema… Po pitanju važnosti naroda koje treba iseliti, mišljenja sam da treba uzeti red: Nijemci, Mađari, Arnauti, Talijani, Rumunji… za nas je važno očistiti Nijemce i Mađare iz Vojvodine… Ukloniti iz Bačke 200.000 Mađara, značilo bi riješiti mađarski manjinski problem kod nas… Ako bi mi uspjeli izbaciti iz Bačke, Banata i Srijema, iz označenih kotara 500 – 600.000 Nijemaca i Mađara, i na njihovo mjesto naseliti naš svijet, Vojvodina bi jednom zauvijek postala naša… Vojska još u tijeku ratnih operacija mora planski i nemilosrdno očistiti od nacionalnih manjina sve ove krajeve, koje želimo naseliti svojim nacionalnim elementom… Prilikom čišćenja manjina posebnu pozornost treba obratiti na inteligenciju i bogatije društvene slojeve.«
Čubrilović je detaljno razradio i predložio način preuzimanja poljoprivrednih površina, kuća, gospodarskih zgrada, kao i potrebu osnivanja poljoprivrednih zadruga: »Zato vojvođanske ravnice trebaju poslužiti ne kao smetlište za koju stotinu tisuća gladnih Crnogoraca, Hercegovaca i Krajišnika, nego kao poljoprivredni temelj za ishranu cijele države, za njenu industrijalizaciju. Zato je uloga vojske u ovom poslu najznačajnija. Ona je ta koja treba primijeniti oružanu silu pri izbacivanju manjina iz naše države. Zato je od prvotne važnosti da vojni zapovjednici u predjelima naseljenim Mađarima, dobiju precizna uputstva, što i kako raditi. Još bi najbolje bilo osnovati pri Vrhovnoj komandi narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda poseban odjel, koji bi imao zadaću da se brine o čišćenju manjina još u tijeku rata… Ovo pitanje je toliko važno, da bi možebitno bilo korisno, da maršal Tito, kao vrhovni zapovjednik Narodno-oslobodilačke vojske, izdajući uputstva vojsci, izda što prije i uputstva Narodnooslobodilačkim odborima kako se postupa po ovome pitanju.«
Još jedan vrlo zanimljiv povijesni podatak donosi knjiga »Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./45. i u poraću«: u jugoslavenskoj su vladi vođeni ozbiljni razgovori o mogućoj razmjeni stanovništva s Mađarskom. U proljeće 1945. na razini vlade razmatran je prijedlog Čehoslovačke o potpunom iseljenju Mađara iz Jugoslavije. Vladimir Velebit, zamjenik jugoslavenskoga ministra vanjskih poslova, 15. ožujka 1945. u Pragu je izjavio: »O razmjeni 300.000 jugoslavenskih Mađara s upola toliko mađarskih Jugoslavena još nismo odlučili.« Međutim, tome se suprotstavilo ne malobrojno slavensko stanovništvo u Mađarskoj, i, što je bilo od presudne važnosti, Sovjeti, koji su znali da će Mađarska ionako postati socijalistička država, što je kasnije potvrdio i Milovan Đilas, istaknuti jugoslavenski/crnogorski komunist i disident.
NASTAVLJA SE
