Knjiga o poratnom progonu Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj/Jugoslaviji objavljuje i riječi vrhovnoga zapovjednika partizanskih odreda Josipa Broza Tita koje je izgovorio krajem studenoga 1945. na konferenciji za novinare u Osijeku, a objavljene su i u novosadskom glasilu »Magyar szo« od 22. studenoga 1944. Iz njih se može zaključiti da je etničko čišćenje manjina u Jugoslaviji provedeno ne samo uz njegovu suglasnost i znanje, nego i izravnu uključenost: »Najstrožije, nastupili smo prema Nijemcima.
Njih smatramo glavnim krivcima, oni su počinili strašne zločine u Jugoslaviji. Nasuprot njima, s mađarskom manjinom postupili smo blago i prema njima smo pokazali velikodušnost.«
O kakvoj je velikodušnosti riječ govore tek djelomice dostupni povijesni podatci, koji se kreću u doista širokom rasponu zbog objektivnih poteškoća poput dugogodišnjih zabrana istraživanja od strane vlasti, opstrukcije nekih nadležnih ustanova, vremenskoga odmaka, namjerno uništenih dokumenata i slično: »Procjene o mađarskim žrtvama na području bivše Jugoslavije u prevelikom su rasponu od 4000 do 40 000 osoba.« Najčešće se spominje brojka od oko 20 000 žrtava. Npr. upravo je ondašnji šef Ozne Svetozar Kostić-Ćapo iznio broj od 20 000 pogubljenih Mađara u Vojvodini. Mađarski kardinal Jozsef Minszenty u pismu ministru vanjskih poslova Janosu Gyongyosiju procijenio je temeljem dobivenih podataka s terena da je riječ o 40 000 do 50 000. Mađarski znanstvenik Tibor Cseres popisao je i objavio podrobne podatke o 31 491 ubijenom Mađaru od Titovih partizana. Član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti dr. Karoly Kocsis u svojoj knjizi iznosi podatke o 16 800 ubijenih Mađara u Bačkoj i 20 000 u Vojvodini, a nekadašnji predsjednik akademije dr. Jozsef Palinkas spominje 40 000 pogubljenih Mađara u Jugoslaviji. I neki su drugi ugledni mađarski znanstvenici: Jozsef Botlik, Sandor Meszaros, Gyorgy Juhasz, Sandor Papp, Marton Matuska i drugi, među kojima i dvojica katoličkih svećenika u Bačkoj Marton Szusc i Jozsef Kovacs, iznijeli podatke u rasponu od 20 000 do 40 000 mađarskih žrtava.
Pojedini su domaći Srbi pokušali spasiti nevine susjede, ali bez uspjeha. Nakon masovnih likvidacija potkraj 1944. i početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj: Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanci, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Lovćencu i u Subotici, zatim u Banatu u Kikindi te u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici. Do sada je, prema istraživanju Martona Matuske, u Vojvodini otkriveno 56 masovnih grobnica u kojima počivaju pogubljeni Mađari. Knjiga donosi, razumije se, nepotpun poimenični popis Mađara koje su partizani pogubili na području današnje Republike Hrvatske pri završetku rata i u poraću – njih 647, kao i ukupan broj mađarskih gubitaka u Hrvatskoj – 1573.
Od 195 000 Nijemaca/folksdojčera, koji su ostali u prijašnjoj Jugoslaviji, od kraja 1944. do početka 1948. u logore je internirano približno njih 170 000. Od toga je, od posljedica dizenterije, gladi, hladnoće, tifusa i zlostavljanja, umrlo približno 60 000 njih. Među stradalima znatan je broj djece, od 5600 do 6000 mlađe od 14 godina.
Kada je riječ o 10 000 do 20 000 hrvatskih folksdojčera, koji su ostali u zavičaju nakon zatvaranja austrijske granice, oni su u ljeto 1945. internirani u logore, u kojima je smrtno stradala četvrtina. Pridodaju li se tomu pljačke, zlostavljanja i ubojstva, kao i izrazito teški uvjeti u kojima su Nijemci živjeli nakon otpuštanja iz logora, jasno je da je najveći broj njih nastojao napustiti Hrvatsku, u kojoj su izgubili imovinu, nacionalna i ljudska prava i izglede za napredovanje u svakom pogledu. U historiografiji, publicistici, memoarskoj literaturi, iskazima svjedoka logoraša te članova logorske uprave te u dokumentima također su veoma različiti podatci, tvrdnje, procjene i poimenični pokazatelji/popisi, pa je točan broj teško utvrditi zbog istih razloga kao i u slučaju mađarskih gubitaka.
Na kraju treba podsjetiti i na barbarsku odluku o uklanjanju, tj. prekapanju vojnih grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« nakon Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji, čime su pogubljeni i poginuli Mađari i Nijemci izgubili temeljno civilizacijsko i ljudsko pravo na dostojno posljednje počivalište.
ZAVRŠETAK
