Prema novomu dokumentu Međunarodnoga udruženja za očuvanje prirode (IUCN) do 2050. godine u morima i oceanima bit će više plastike nego riba, a 99 posto morskih ptica i više od 50 posto kornjača bit će kontaminirano plastičnim materijalima. U Europi se svake godine »istovari« 100 tisuća tona plastike u mora: dvije i pol milijarde komada prehrambene ambalaže, 580 milijardi opušaka, 16 milijardi plastičnih čaša, 36 milijardi plastičnih slamčica i 46 milijardi plastičnih boca!
Karmenu Vella, europski povjerenik za okoliš, uvjerava javnost: »Naš je cilj ocean bez plastike. U okviru Junckerova prijedloga namjeravamo do 2050. godine reciklirati svu proizvedenu plastiku. No zbog toga moramo promijeniti stilove života. Svatko od nas ima važnu ulogu u smanjivanju potrošnje plastike.«
Zbog ekološkoga debakla plastike u novije se vrijeme sve češće govori o biorazgradljivoj plastici, polimernom materijalu koji bi u okolišu trebao biti podložan transformacijama, odnosno promjenama strukture sve do malih, neštetnih produkata. Trenutačno je na tržištu prilično zastupljena takozvana oksoplastika koja se promovira kao biorazgradljiv oblik plastike. Radi se, zapravo, o konvencionalnoj plastici: polietilenska (PE), polipropilenska (PP) ili polietilen-tereftalatna (PET) plastika, koja sadrži aditive koji ubrzavaju oksidacijske procese. Pod utjecajem svjetla i kisika oksoplastika se razgrađuje na sitne dijelove, pretvara se u mikroplastiku. To je golom oku nevidljivi oblik plastike, koji, međutim, stvara nove ekološke probleme. Mikroplastika je plastika, dakle nije biorazgradljiva (Environmental Science & Technology 2017, 51, 12058).
Prema tome, smatraju znanstvenici, pojam biorazgradljivosti ima tek marketinšku funkciju na tržištu plastike. Biorazgradljivost često nije svojstvo polimernih materijala koji se takvima predstavljaju na tržištu. Stoga je potrebno redefinirati takvu plastiku i urediti, odnosno regulirati takve proizvode. Mnogi su potrošači zavedeni deklaracijama o biorazgradljivoj plastici, misleći pritom da kupuju ambalažu koja je manje štetna za okoliš. Potražnja za biorazgradljivom plastikom raste, što potiče industriju polimera u potrazi za novim polimerima koji se mogu reciklirati.
Recikliranje plastike novi je problem za biorazgradljivu plastiku. Za konvencionalnu (PE, PP, PET) plastiku postoje razvijene procedure oporabe, no biorazgradljiva je plastika neželjena kontaminacija toga procesa. U istom košu biorazgradljiva i konvencionalna plastika onemogućuju efikasno odvajanje, a sve to otežava snalaženje običnoga potrošača. Konačno, ni spaljivanje plastike nije rješenje jer je dobro poznato da je plastika u spalionicama otpada izvor toksičnih dioksina i drugih kancerogenih tvari.
Očigledno je, dakle, da je plastika teško rješiv problem. Plastifikacijom okoliša te predmeta opće i svakodnevne uporabe civilizacije se zapetljala u mreži polimera. Plastika je proizvod komocije i kulture jednokratne uporabe. Zbog niske cijene, jednostavnosti i dostupnosti plastika potiče ljude na neodgovorno ponašanje. Biorazgradljiva plastika tek je pokušaj znanosti da smanji ekološku cijenu plastike odbačene u okoliš i pokušaj je industrije polimera da povrati imidž društveno odgovorne institucije.
No uglavnom svi pokušaji rješavanja plastičnoga problema zapinju na temeljnoj činjenici: pretjeranoj potrošnji, koja fizički sprječava pozitivne učinke svake inovacije.
