Dvojica papa u Vatikanu. Dovoljno za davanje prostora mašti, tim više što povijest Crkve poznaje borbe papa i protupapa. Ljudski gledano, stanje uistinu može biti neugodno jer, htjeli – ne htjeli, u Vatikanu ipak uz »pravoga«, legitimno izabranoga i stvarnoga papu, jednoga jedinoga, živi i »papa u miru«. Teško je ne uspoređivati, suzdržavati se od pokušaja da se bivšega papu dobije na svoju stranu… No koliko god nitko ne može isključiti da suživot vladajućega pape i pape u miru nije jednomu od njih, ili obojici, ponekad mogao zadavati unutarnje nemire, činjenica je da su dvojica gajila zdrav odnos kakav priliči dvojici istinski zrelih kršćanskih muževa, odnos u kojem vlada uzajamno poštovanje te prednost ima kršćanska ljubav i dobrobit Božjega naroda. I svaki je od njih tomu odnosu davao svoj obol.
S jedne strane papa Franjo svojemu prethodniku nije propuštao iskazivati poštovanje, veće od onoga koje dolikuje ili se duguje. Nakon smrti pape u miru Sveta je Stolica objavila informativni bilten o pokojnikovu životu, u kojem se među ostalim nabraja četrdesetak prigoda u kojima je papa Franjo ili govorio o svojem prethodniku ili ga je pohodio u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu, sam ili s drugima. Redovito ga je, primjerice, posjećivao s novim kardinalima, a u nekoliko ga je navrata pozvao da sudjeluje u javnim slavljima, pri čemu mu je uvijek iskazivao poštovanje.
Poznato je da je papa Franjo u više navrata govorio o Benediktu kao o »djedu u kući«, djedu koji obogaćuje ne samo svojom prisutnošću, nego i svojom mudrošću. Neki su zbog sličnih izjava pape Franje skloni vjerovati da je Sveti Otac odlazio k papi u miru po pokoji savjet. U svakom slučaju na konferenciji za novinare na povratku iz Rumunjske početkom lipnja 2019. godine na novinarsko pitanje promatra li još uvijek papu u miru kao djeda odgovorio je: »I više od toga! Svaki put kad ga odem pohoditi, tako osjećam. Uzmem ga za ruku i puštam da govori. Govori malo, govori polako, ali jednako duboko kao i uvijek. (…) Vrlo je lucidan te, slušajući ga, postajem snažan, osjećam ‘sok’ korijena koji mi pomaže ići naprijed.«
Uz ostalo, u dokumentima pape Franje ističe se velik broj citata njegovoga prethodnika, veći nego što bi diktirao običaj pozivanja na ranije pontifikate kako bi se ilustrirao kontinuitet nauka. Poznato je, uostalom, da je prva enciklika koju je službeno potpisao papa Franjo, »Lumen fidei«, zapravo djelo »dvaju para ruku«. I po stilu i sadržaju jasno je da je velik dio napisao papa Benedikt XVI., ali su jednako tako očite intervencije novoga pape.
S druge je strane nesumnjivo velik obol zdravim ljudskim i kršćanskim odnosima između pape Franje i pape u miru dao sam Benedikt XVI., koji je na posljednji dan svoje službe okupljenim kardinalima rekao: »Među vama je budući papa, kojemu obećavam svoje bezuvjetno poštovanje i poslušnost.« Providnost je željela da to bude papa Franjo. A papa u miru održao je svoje obećanje. Istina, nije potpuno nestao iz javnoga prostora, ali se javljao samo kad bi ga se stvar na neki način i osobno ticala. Kako je vrijeme odmicalo, a tjelesne snage kopnjele, takvih je prigoda bilo sve manje. Sve je više u ime pape u miru govorio njegov osobni tajnik nadbiskup Georg Gänswein.
Posljednji povod kad se pokojni papa u miru osobno obratio javnosti bio je žalostan. Riječ je o odgovoru na optužbe vezane uz takozvanu münchensku studiju o spolnim zloporabama. S druge strane, bila je to posljednja prigoda za susret s onakvim papom Benediktom kakvim ga veći dio vjerničke javnosti pamti, ljudskim, toplim, iskrenim, čovjekom čije riječi pogađaju srž stvari. Izrazio je bol što su ga zbog pogrješke koju je učinio njegov tim neki proglasili lašcem. Još je jednom izrazio stid i sram zbog spolnih zloporaba u Crkvi, kao i solidarnost sa žrtvama, koje je tijekom svojega pontifikata i sam u više navrata susretao. Od odgovornosti za desetljeća lošega suočavanja s tim fenomenom u Crkvi nije bježao. A završetak pisma riječi su čovjeka koji je svjestan skore smrti i vjernika koji znade da će to biti susret. »Ta ja ću uskoro stajati pred konačnim Sudcem svojega života. Premda, kad se osvrnem na svoj dugački život, imam mnogo razloga za užas i strah, ipak sam radosne duše jer se čvrsto pouzdajem da Gospodin nije samo pravedni sudac, nego je i prijatelj i brat koji je sam već propatio moju nedostatnost te je kao sudac ujedno moj odvjetnik (Paraklet). Tako mi, imajući pred očima čas suda, biva jasna milost što sam kršćanin. To mi pribavlja poznanstvo, štoviše prijateljstvo sa Sudcem svojega života te mi omogućuje da s pouzdanjem prođem kroz mračna vrata smrti. Pritom mi ponovno pada na pamet ono što Ivan pripovijeda na početku svojega Otkrivenja: on vidi Sina Čovječjega u svoj njegovoj veličini te pred njim pada kao da je mrtav. No tada ovaj polaže na nj ruke i kaže: ‘Ne boj se, ja sam!’«
