Teško da ima fraze koja nebeske duhove više štrecne od one sprovodne: »Nebo je sada dobilo još jednoga anđela.« No nije razlogom anđeoskoga preneraženja nakana da se pokojnikov život pohvali blistavim riječima, nego pomutnja same pohvale. Iako Daniel najavljuje da će u onaj dan umnici zablistati »kao sjajni nebeski svod«, a i evanđelje ljude uskrsnuća uspoređuje s »anđelima na nebu«, upravo Uskrsnuli riječima: »Opipajte i vidite!« upozorava učenike da nije postao duhom. Ta kako bi i mogao kad Otac nije anđelima »podložio budući svijet«, nego je i svetcima namijenio da im sude. Zbog svoje se sličnosti s čovjekom anđeli, doduše, raduju obraćenju grješnika; no redovita zbunjenost njihovom pojavom odraz je njihove različitosti. Stoga se nije Abraham zabunio kada je svojemu sluzi, poslanu da Izaku pronađe ženu, najavio pomoć koja se nikada nije pojavila: »Gospodin će pred tobom poslati svoga anđela.«
Kako je mogao izgledati glasnik kojega je »Bog nebesa« poslao pred Eleazarom, ni jedan se umjetnik nije ni kušao domisliti. No uslišana Eleazarova molitva da se Izakova odabranica sama otkrije djelom sućuti dopušta da mu se prida štogod ženstveno. Takvu anđeosku priliku u svojem je atelijeru često zatjecao njemački slikar Fritz von Uhde. Luteran koji je osuvremenjivanjem biblijskih prizora izazvao ogorčenje i protestanata i katolika u posljednjim je i najplodnijim slikarskim godinama više puta, naime, slikao dostojanstvenu ženu anđeoskih krila.
No ulje na kartonu jednostavna naziva »Anđeo« svakako je najljupkija potvrda istinitosti proglasa samoprozvanoga »idealista među naturalistima« kako svjetlo traži u svojim likovima, a ne u prirodi. Tmurno ozračje ne obasjava, nego blaži svjetlo što izbija iz »anđeličinih« ruku: dok jednom pridiže cvijet, drugom podiže suknju kao da silazi niz stube.
Čudom je trogodišnja Marija Jozefa Sancho de Guerra 1845. sišla niz stube svetišta sv. Mihaela u blizini Navarre; čudom, jer roditelji su je onamo donijeli uzetu. Svetica koja je za jednu godinu nadživjela Fritza von Uhdea često je ponavljala da je rođena za redovnicu; no možda se baš zbog djetinjega ozdravljenja – kao i zbog groznice što je osujetila njezin prvotni samostanski naum – u redovništvu umirila tek kad je osnovala družbu posvećenu isključivo njezi bolesnika. Ipak, silazak španjolskih sestara služavaka Isusovih nemoćnima nije bio nikakvim odbacivanjem cvijeta razmatranja. Njihova ih je duhovna majka podučavala da razmatranje nadilazi jedino ljubav što blažeći boli osvjetljava i nebeska vrata, kao i da bolesnicima treba nešto više od hrane i lijeka. »Ne smijemo zaboraviti drugu vrstu pomoći – pomoć srca koje se prilagođava i suosjeća s patnikom.« Pomoć anđeoske sličnosti.
