Koji bi sve glagoli bili anđeoski, ovisi o onome tko ih popisuje. Suvremeni će engleski leksikograf i u samoj riječi za anđela razaznati glagol: »poduprijeti darivanjem novca«. Drevniji engleski okultisti zabilježili su konjugaciju dvaju »anđeoskih« glagola: »zir« i »gohus«. Prosječan će pak vjernik za anđele navesti da lebde, mire i pjevaju. No dusi Svetoga pisma »glagoljaju« raznolikije. Oni se ukazuju i zakrivaju, naviještaju i izvršuju, pitaju i odgovaraju, straže i čuvaju, služe i naređuju, bude i pokazuju, dotiču i opominju, nalaze i pokreću, liječe i rasijecaju, žude i gledaju, sažaljuju se i mole, trče i hrvaju se, kunu i prepiru se, penju se i silaze, kupe i sabiru, mjere i odjeljuju, prozivlju i proglašuju, trube i viču, pune i prosiplju, presuđuju i odlučuju, driješe i okivaju, navaljuju i tjeraju, kolju i kotrljaju, zablješćuju i izbavljaju, hvale i blagoslivlju. A pisac Druge knjige o Makabejcima pridaje im i vitlanje.
Neobičnija od »konjanika u bijelim haljinama« koji Makabejce predvodi vitlajući »zlatnim oružjem« možda je samo činjenica da je u nebeskom suborcu pristiglu nakon molitve za »dobroga anđela« Juda prepoznao »svesilnoga Boga«.
Čak i da se zanemari raskoš boja i vitlanje oružja, slika koja bi dočarala taj prizor morala bi ikonografski rijetku temu anđeoskoga konjanika povezati s ikonološki rjeđom božanskom interpretacijom anđela. Povijest umjetnosti takvu rijetku dvojnost ne poznaje; no približiti bi joj se mogao umjetnik koji bi je dvaput oslikao. Upravo je to pošlo za rukom belgijskomu simbolistu koji je najveća djela ostvario u ratnom zarobljeništvu. Desetak godina nakon što je na ulju »Pobjednik« zlatom okitio svetoga Jurja u bijelom oklopu, Maurice Langaskens isti je motiv kontrastirao na bakropisu »Anđeo jaše konja«. Krilati konjanik više nema sjaja, oklopa ni mača; šrafirani kovitlac struji mu iz štita urešena križem.
»Plivao je s drugima niz struju izdaje pa se u njoj mora i utopiti!« neobične su riječi kojima je predsjednik Narodnoga suda Roland Freisler 15. siječnja 1945. na vješala poslao Nikolausa Grossa zbog sudjelovanja u neuspjelu atentatu na Adolfa Hitlera. Premda njemački blaženik – pogubljen godinu prije Langaskensove smrti – nije planirao Hitlerovo ubojstvo, mučeničkim se vijencem nije uresio slučajno. Kao novinski urednik već je u dvadesetima prokazivao »političku nezrelost« i »manjak razlučivanja« nacista koji će ih učiniti »smrtnim neprijateljima države«. No pobjedu nije prepoznao u nasilnom kovitlacu, nego u preobrazbi stajališta istinom. »Ako danas ne riskiramo svoj život, kako ćemo se jednoga dana opravdati pred Bogom i ljudima?« Ipak, kopljem istine ne valja vitlati bez štita križa. »Glavnina velikih postignuća ostvaruje se dnevnim vršenjem vlastitih dužnosti u sitnicama svakodnevne kolotečine.« Malo je koji glagol anđelima odbojan.