Imućni ljudi nemaju pravih i mjerodavnih vanjskih pokazatelja. Za većinu njih zapravo se i ne zna niti se za njih čuje. Iako se to ponekad čini kao ispravan način određivanja nečije financijske »moći«, u većini slučajeva bude se u krivu. Kako određeni ljudi izgledaju kao da imaju jako puno novca, čine se imućni, a ustvari imaju samo »posuđene« stvari. Tako neki čovjek u skupom odijelu, koji vozi skup auto te posjeduje nekretnine i vrijednosti, ne znači da je imućan i da je to sve njegovo. Auto može biti kupljen na kredit, leasing ili biti posuđen, kao i nekretnine i odijelo.
Izvanjska ‘slika ili reklama’ ne znači apsolutno ništa. Postoje mnogi imućni za koje se nikada ne bi reklo da su imućni, kao da su neprimjetni. Vrlo se skromno i oskudno nose, vrlo su jednostavni i pristupačni, »obični«. Jedan domaći financijski stručnjak rekao je da u Hrvatskoj nema bogataša jer pravi bogataši nisu dužni. Mnogi koji izvanjski izgledaju »bogati« znaju biti u puno gorem financijskom stanju od nekoga iskrenoga »siromaha«. Ponekad i u gorem duhovnom stanju…
Takvo razmišljanje može odvesti u kušnju osuđivanja da je netko ustvari rasipan i samo glumi da ima novca. To bi opet bilo površno i netočno. Direktor jedne tvrtke ima nov auto, vrlo prestižan i skup. I čini se kao da on troši novac na sebe dok mu zaposlenici imaju male plaće. No taj direktor tim autom putuje redovito u europske gradove na sajmove i ugovara poslove (da bi mogao platiti svojim zaposlenicima plaće i širiti posao) i zaposlenici iz tvrtke idu s njim, pun auto. Dok druge tvrtke troše novac na avionske karte za direktore i zaposlenike, on, bila kiša ili snijeg, vozi pun auto po cijeloj Europi. Dakle, ljudi znaju iz zavisiti olako osuditi: »Vidi kako se razbacuje«, a ne vide cijelu sliku i ne znaju pozadinu priče.
Dakle, mnogi mogu posjedovati neke vrijedne materijalne stvari iz isključivo poslovnih ili drugih vrlo opravdanih i pragmatičnih razloga. U zadnje vrijeme može se u medijima čuti da je neki takozvani »bogataš« pao u financijske probleme. Posljedično mora se iseliti iz »svojih« nekretnina, predati svoje pokretnine (avion, jahtu, aute…). Je li onda to sve bilo njegovo? Tko je to posjedovao: on, tvrtka ili banke?
Isto se primjenjuje na sve ljude. Zato je uvijek dobro razmisliti koliko se novac mudro i razumno upotrebljava, posjeduje li se zaista ili se živi izvan svojih mogućnosti? Gleda li se susjede i rodbinu kao takmace i natječe tko ima više, ili se materijalno upotrebljava u plemenite svrhe – ne u svrhe »dokazivanja«?