Više od stotinu godina znanstvenici cijeloga svijeta objavljuju svoje studije bez ikakve naknade. Nakon što potroše vrijeme i novac za nova otkrića, radove šalju u prikladne časopise. Ako je recenzija rada pozitivna, urednik ga besplatno uvrštava u novi broj časopisa. Oni pak koji žele pročitati znanstvene novosti, moraju, na neki način, platiti luksuz informiranja. Takav je način »objavi besplatno, plati pa čitaj« oduvijek bio prihvatljiva proizvodnja i prezentacija znanstvenoga znanja.
Zbog eksponencijalnoga rasta broja znanstvenika, znanstvenih radova i izdavača pretplate na znanstvene časopise postale su preskupe pa se postupno uvodi novi globalni sustav publiciranja »plati objavu pa čitaj besplatno«. To je takozvani otvoreni pristup (»open access«), koji svim ljudima omogućuje besplatan uvid u znanstveno znanje svijeta, ali pod uvjetom da sami autori plaćaju objavu svojih studija. Otvoreni je pristup, uz dobre namjere, dio novogovora otvorenoga društva u kojem, uz ostale nakaradne primjere, transparentnost vrijedi više od poštenja.
Sustav plaćanja objave radova nepošten je prema siromašnijim znanstvenim institucijama i siromašnijim zemljama. Slabije financirani znanstvenici postat će pasivni potrošači znanja jer mogu besplatno čitati radove, ali ne će biti proizvođači znanja jer moraju plaćati objavu radova. Sav profit takvoga modela završava u rukama izdavačkih kuća. Sustav otvorenoga pristupa možda je politički atraktivan jer znanost čini dostupnom javnosti, ali će zasigurno povećati globalnu hegemoniju znanja i znanosti. Stoga mnogi znanstvenici očekuju – više štete nego koristi (Nature 2008, 453, 450).
Raghavendra Gadagkar, svjetski poznati evolucionist, tvrdi da je otvoreni pristup publiciranja nestabilan sustav i da je, jezikom evolucijske biologije, podložan varanju: »Ništa ne će spriječiti neodgovorne izdavače da objavljuju smeće sve dok autori za to plaćaju!« On smatra da to nije zloguko proročanstvo, nego je riječ o »stvarnosti koja je poprimila zastrašujuće brojke i dimenzije«. Ideja otvorenoga pristupa, koja uključuje uvjet da znanstvenici sami plaćaju svoje radove, već je poprimila poremećene oblike publiciranja. Mnoge su izdavačke kuće »nanjušile krv« te su u potjeri za profitom ponudile znanstvenicima takozvane predatorske časopise. To su časopisi bez tradicije i kvalitete, ali imaju otvoreni pristup koji omogućuje znanstvenicima da za cijenu od 500 do 2000 američkih dolara objave rezultate loših istraživanja.
Uz pojavu predatorskih časopisa i plaćanje vlastitih znanstvenih radova povezane su anomalije otvorenoga pristupa publiciranja. Srećom, mnoge vrhunske izdavačke kuće i dalje njeguju tradicionalni model objave radova, čime financijski ne opterećuju znanstvenike, ali traže pokrivanje izdavačkih troškova od korisnika (znanstvene institucije, knjižnice, privatne pretplate). No udio izdavača s otvorenim pristupom, uključujući i one predatorske, sve je veći. U nemoralnoj ponudi sudjeluju i hrvatski znanstvenici. Već 5-6 godina eksponencijalno raste broj publikacija hrvatskih autora u časopisima otvorenoga modela. To znači da znatan dio novca za istraživanje, koji su dobili od države, zapravo troše na objavu radova u časopisima sumnjiva profila ili nižih recenzijskih kriterija. Tek za primjer, prošle je godine s hrvatskom adresom potpisano 400-tinjak plaćenih radova u švicarskoj izdavačkoj kući MDPI, a ove će godine taj broj biti veći od 600. Tržišna cijena tako kupljenoga prostora u digitalnom arhivu znanosti iznosi oko 14 milijuna kuna! Nažalost, nije rijetkost da hrvatski znanstvenici izbjegavaju tradicionalan (i besplatan) način publiciranja te se »švercaju« u otvorenom pristupu kako bi lakše objavili (i platili) radove potrebne za osobna napredovanja ili za opravdanje dobivenih projekata. Kritičari otvorenoga pristupa, predatorskih časopisa i publikacijskoga mazohizma s pravom takve modele pogrdno nazivaju »plati pa igraj«.
