Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima određen je 5. kolovoza kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a 11. studenoga kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Međutim, nekako u sjeni obljetnica ostaju odštete žrtava Domovinskoga rata za njihova zatočenja, povrjede i duševne boli, pa i smrt člana obitelji. Podsjećamo da povremeno neke udruge, pa i političke stranke aktualiziraju pitanje odštete, koje ostaje bez pravih odgovora državnih tijela.
Zato valja podsjetiti kako se pitanje odštete rješavalo nakon Drugoga svjetskoga rata. Nije išlo lako, ali je država Izrael preko Međunarodne organizacije za migracije (The International Organization for Migration – IOM) prisilila Njemačku i Austriju – koja je za vrijeme rata bila sastavni dio Njemačke, tzv. Anschluss – da donesu svoje propise o plaćanju odšteta. Bilo je otpora jer su Njemačka i Italija u početku odbijale tu obvezu.
U Njemačkoj je tek 12. kolovoza 2000. stupio na snagu zakon kojim je bio propisan način izvršenja isplate odšteta bivšim zatočenicima, ali i svima koji su u Njemačkoj od 1941. do 1945. g. bili na prisilnom radu ili na neki drugi način bili žrtve nacističkoga režima. Rokovi za podnošenje zahtjeva bili su kratki.
U načelu je pravo na odštetu pripadalo najprije preživjelomu zatočeniku, odnosno osobi koja je bila na prisilnom radu. Ako je ta osoba bila već pokojna, to je pravo mogao ostvarivati preživjeli bračni drug, a ako ni on nije bio živ, pravo su mogla ostvarivati i djeca, pa čak i unuci. Ako nije bilo ni unuka, odštetne su zahtjeve mogli podnositi braća i sestre pokojnoga zatočenika. Pravo na odštetu davano je jako široko, pa su ga mogli ostvarivati i oporučni nasljednici bez obzira na srodstvo.
Pravo na podnošenje zahtjeva za odštetu dano je i svim osobama koje žive na području bivše Jugoslavije u novonastalim državama – Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.
Prema podatcima koji su dostupni za Austriju visine odšteta bile su sljedeće:
– pravo na jednokratnu odštetu u iznosu do 7630,65 eura priznavalo se nekadašnjemu radniku na prisilnom radu u Austriji;
– pravo na odštetu u svoti do 2543,64 eura priznavalo se za osobe koje su bile na prisilnom radu u Austriji kao industrijski radnici;
– pravo na odštetu do 1453,64 eura priznavalo se za osobe koje su bile prisilni radnici u Austriji kao poljoprivrednici. Uz to su i njihova djeca koja su bila s njima ili su tamo rođena dobivala isti iznos kao i roditelji. Čak su i majke koje su morale raditi u specijalnim klinikama za prisilne radnike ili su bile prisiljene na prekid trudnoće, dobivale još dodatnih 363,36 eura.
Njemačka je zatočenicima u koncentracijskim logorima od 1941. do 1945. ili onima koji su bili prisiljeni raditi priznavala pravo na odštetu od 5000 do 15 000 eura. Tim su se pravom najviše koristili naši željezničari.
Oni koji nisu posjedovali dokaze o svojem zatočeništvu ili prisilnom radu, mogli su kao dokaz priložiti utetoviran zatočenički broj na ruci. Pravo na odštetu priznavalo se i onima koji su pretrpjeli druge osobne povrede u zatočeništvu.
Ako se netko pita zašto ovaj izlet u prošlost, odgovor je: potrebna je pouka za sadašnjost jer još nije kasno za pokretanje pitanja odšteta. Ako je priznavanje šteta nastalih do 1945. g. realizirano tek 2002. godine te je prošlo 57 godina, onda je za odštete nastale našim građanima tijekom Domovinskoga rata rok još otvoren. Potrebna je samo politička volja.
