Vidjela sam neke fotografije gdje na crkvama u Austriji i Njemačkoj postavljaju zastave duginih boja – ne u znak starozavjetnoga saveza između Boga i čovjeka, nego zbog propagiranja blagoslova istospolnih parova. Čitam o tim prijeporima u zapadnim društvima i Crkvi i na Vašim stranicama tjednika, ali mi nije jasno: je li moguće da Crkva u Njemačkoj i Austriji ima drugačije moralno učenje od naše Crkve? I može li se smatrati opravdanim takvo isticanje zastava?
Katehistica iz Sesveta
Prema vijestima koje pratimo s njemačkoga govornoga područja i prema vijestima iz tamošnje Crkve, a koje kako pišete prenosimo i na našim stranicama, i sami možete uočiti da se u tamošnjoj Crkvi puno raspravlja o viđenjima i načinima na koje bi Crkva mogla vratiti vjerodostojnost koja joj je poljuljana, a broj vjernika koji se odriču svoje vjere i istupaju iz Katoličke Crvke se ne smanjuje. Jedna od tema koje su nedavno bile raspravljene bilo je i pitanje smije li katolički svećenik blagosloviti istospolne parove, na što Sveta Stolica nije odgovorila pozitivno. Zbog toga je došlo do određenoga nezadovoljstva koje se izražava i vješanjem zastava duginih boja na pojedine crkvene zgrade. No moral se nije promijenio i o tome svi moraju voditi računa, s time da bismo rekli da su upravo ovakve prilike – u kojima može doći i dolazi i do napetosti – prigoda da molimo jedni za druge, kako bi Duh Sveti nadahnuo sve – i u Njemačkoj i u nas, i drugdje u svijetu – i potaknuo na ispravno donošenje odluka u skladu s Božjim planom za svakoga pojedinca i s Božjim zakonima, iz kojih nitko nije isključen, a Crkva traži najbolje načine kako bi se pastoralno brinula o svakom vjerniku, jer svi smo djeca Božja sa svojim dobrim i lošim stranama, prednostima i nedostatcima.
Često pišete o sakramentima, no molim vas odgovor: Koje je sakramente ustanovio Isus Krist, a koji su naslijeđe Crkve i kako je povijesno-teološki izgledao taj razvoj?
Drago K.
Trebali bismo puno prostora da Vam cjelovito objasnimo »povijesno-teološki razvoj« pa ćemo samo kratko napisati da je Crkva prihvatila i priznala sedam sakramenata »tek nakon deset ili jedanaest stoljeća kršćanstva, a to je svečano potvrdio Tridentski koncil«, piše L. Sebastiani u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, dodajući da su sakramenti – osim što su Božji dar spasenja i vjernikov bogoštovni čin – »doista izvor kršćanskoga života i model duhovnosti«. R. Gerardi pak dodaje da u novije vrijeme teologija o sakramentima govori na nov način ističući: »Postoji ponajprije temeljni i izvorni sakrament, a taj je Krist; zatim dolazi sveopći sakrament, a to je Crkva; konačno dolazi sedam velikih sakramentalnih znakova (sedam sakramenata) koji u raznim trenutcima kršćaninova života omogućuju posebno sudioništvo u temeljnom i izvornom sakramentu, Isusu Kristu. Zbog toga Kristova sakramentalnost postaje ključem za tumačenje svakoga oblika sakramenta, kojemu je uostalom i jedini izvor.« Dakle, u temelju svakoga sakramenta stoji onaj koji ih je ustanovio – Krist kao jedini izvor.
Je li strah grijeh ili je riječ samo o emociji? Došlo mi je to pitanje na pamet dok sam slušao izvještaj o Kristovoj muci u Velikom tjednu… Kako kršćani trebaju gledati na strah, dolazi li on od Boga ili Sotone?
Ivica V.
Strah je prirodna ljudska emocija, a mogao bi se pretvoriti u grijeh u trenutku kada bismo kao vjernici živjeli u iracionalnom strahu koji bi nas doveo do toga da izgubimo povjerenje u Boga i bližnje. »Tko iz straha pred nekim vremenitim gubitkom ili od kazne prekrši obvezujuću zapovijed, griješi. Pa ni strah pred smrću ili mučenjem ne može nikada opravdati nešto što je u sebi zlo, kao npr. otpad od vjere ili zataju vjere. Ako je ipak bojazan kao afekt straha dušu djelomično ili posve zbunila, time je i sama sloboda pa stoga i krivnja umanjena ili je uopće nema«, piše moralni teolog B. Häring.
