»Čovjek može samo u tišini, u svojem najskrovitijem bivstvovanju, čuti Božji glas, koji ga uistinu oslobađa. Upravo godišnji odmor može ljudima pomoći da ponovno otkriju i njeguju tu prijeko potrebnu unutarnju dimenziju ljudskoga života«, rekao je u srpnju 2004. papa Ivan Pavao II. tijekom Angelusa nakon povratka s odmora provedenoga u talijanskim Alpama. Svoj je odmor papa tada posvetio Mariji moleći ju da vjernici shvate da su godišnji odmori prigoda i »povoljno vrijeme da se otkrije prvenstvo unutarnjega života«. Ivan Pavao II. bio je veliki Božji planinar i neumorni hodočasnik humanizma i duha te vrlo uvjerljiv svjedok kako treba iskoristiti vrijeme odmora, koje je uvijek i »vrijeme za Boga«. »Odmore, blagdane, treba pametno iskoristiti za dobrobit pojedinaca i obitelji u doticaju s prirodom i spokojem te kao priliku za poticanje veće obiteljske skladnosti, dobro čitanje i zdrave rekreativne aktivnosti, ali prije svega kao mogućnost provođenja više vremena u molitvi, razmišljanju i osluškivanju Boga« (Angelus, 23. srpnja 2001.). Slično je rekao 2005. godine i papa Benedikt XVI. nakon boravka u području Valle d’Aosta: »Možda je najljepše značenje odmora povratak u prisan, dubok kontakt s korijenima našega bića, s Bogom. Odmor za kršćane nije samo opuštanje, nego i vrijeme za približavanje Bogu.«
No za mnoge ljude godišnji su odmori samo neka vrsta bijega od svakodnevnice, neutralan prostor oslobođen od svih obveza, pa tako onda, često, oslobođen i od mnogih vjerskih obveza, a jedino je važno »imati dobro vrijeme«. »Odmor sam uvijek vidio kao vrijeme odvojeno od svakodnevnih zadaća, ali ne i kao dane besposlice. On znači oporavak da se stekne snaga te oblikuju i osnaže ideali i planovi. Drugim riječima znači promjenu zanimanja, tako da se kasnije čovjek može vratiti s novim poticajem na svoj dnevni posao«, govorio je sveti Josemaria Escriva. U dokumentu »Upute za pastoralnu skrb u turizmu«, koji je izdalo Papinsko vijeće za migrante i putnike, stoji: »Postoji opasnost da se odmor shvati kao vrijeme u kojem se ništa ne čini.« Proizlazi da je dobar odmor onaj koji prolazi s minimalnim obvezama. Neprijeporno je da je glavna svrha godišnjega odmora obnavljanje fizičke energije i jačanje mentalne i psihološke ravnoteže. Odmor za vjernike ima i dublju svrhu i nosi dublje bogatstvo. To je Božji dar, talent, koji treba dobro iskoristiti, jer svako je vrijeme, u načelu, predviđeno za ispunjavanje čovjekove zemaljske misije. Stoga ni godišnji odmor ne može biti (samo) vrijeme »dokolice«, vrijeme bez sadržaja i bijeg od svih odgovornosti.
Neprijeporno je da je kontakt s prirodom istinska škola života, kako je govorio papa Ivan Pavao II., a posebice za one koji žive u velikim gradovima. »Svaki put kad imam mogućnost doći u planine i promatrati te krajolike, zahvaljujem Bogu za veličanstvenu ljepotu, čiji je odraz svemir sposoban da opčini pozorne duše bodreći ih da slave Božju veličinu.« Priroda je poput prekrasne knjige pristupačne i mladima i starima. Godišnji odmori su, dakle, najčešće boravak u prirodi, koji pomaže da se stvari »poslože« i »otkriva se da smo maleno, ali jedinstveno stvorenje sa sposobnošću za Boga«, kako je to nakon ljetnoga odmora 2005. godine naglasio papa Benedikt XVI.
Danas se ljudima, zbog komercijalnoga profita, nude zabavne aktivnosti, koje često zastranjuju u površnost, trivijalnost, a odlaze i u prekoračenje prihvatljivoga ponašanja čak i za liberalna shvaćanja, o čemu svjedoče višegodišnja razularena zbivanja u nekim jadranskim mjestima. Kapucin Raniero Cantalamessa, voditelj mnogih duhovnih obnova na kojima su sudjelovali i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., u nedavnom je intervjuu za Vatikanski radio rekao da »godišnji odmori trebaju biti iskorišteni za uživanje i zabavu«, ali da su »i dar da bismo otkrili nešto; oni nisu za gubljenje vremena, nego maksimalno vrijedno vrijeme«. Odmor je vrijeme kad posebice treba doći do izražaja razmišljanje i čitanje Božje riječi.
Godišnji odmori nude, dakle, mnogo prilika za kršćanske svjedoke, da budu sol, svjetlo i kvasac tijesta gdje god bili. Ni za vrijeme godišnjih odmora ne može se živjeti u defenzivi i pasivnosti. U srpnju 1998. Ivan Pavao II. je povodom početka sezone ljetnih godišnjih odmora poručio: »Ne bojte se, draga braćo i sestre, otvoriti svoje vrijeme Kristu.« Godišnje odmore treba, dakle, učiniti i vremenom za Boga, vremenom za druge te vremenom za osobno obogaćenje i obogaćenje obitelji. Treba imati na umu da, kako kaže spomenuti dokument Papinskoga vijeća, »godišnji odmor ima i euharistijsku dimenziju«, dakle treba biti i »vrijeme kontemplacije, susret i veselje u Bogu u veličanju i slavljenju njegove slave«. »Odmori nude vrijeme za opuštanje i povratak duha, posebice kroz tiše čitanje evanđelja«, napisao je papa Franjo na twitteru 10. srpnja 2016.
Isus se ponekad udaljavao od ljudi i odmarao sa svojim prijateljima. Kad je primijetio da su apostoli posebno zauzeti, »pa nisu imali kada ni jesti«, rekao im je: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo« (Mk 6, 21). To je svima dobro došao savjet, pa i onima koji, na žalost, nisu u mogućnosti, najčešće zbog financijskih razloga, nekamo otputovati na odmor, ali ipak mogu pronaći odgovarajuće samotno mjesto.
