Zauzimanje za Ivana Furlana uhićenoga zbog komunističke djelatnosti, 9. listopada 1944.:
»FURLAN IVAN, rođ. 1902. god. iz Zagreba, Krčelićeva 28, činovnik kod Radničkog saveza.
Uhićen je dne 3.X. kao politički sumnjiv ter se nalazi u zatvoru u Savskoj cesti.
Uhićeni je otac (nezakoniti) četvero sitne djece, pa njihova majka moli, da se otca te djece ne bi kaznilo najtežom kaznom, jer bi time petero ljudi ostalo bez hranitelja.
NADBISKUPOVO TAJNIŠTVO u ime NADBISKUPA zagrebačkoga preporuča molbu.« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 75.-76. Na poleđini preslike dokumenta stoji bilješka da je zamolba »osobno predana poruč. Štitiću S.L.«)
Uz suglasnost i po nalogu nadbiskupa Stepinca ravnatelj Caritasa i povjerenik ravnateljstva za Udružbe i Društvenu veliku skrb bojnik Stjepan Dumić povjerava dr. Marku Vidakoviću udovicu s bebom, 23. listopada 1944.:
»Molim Vas, da se po mogućnosti zauzmete za ovu sir. majku s dojenčetom.
Ista je izbjeglica iz Italije, a zove se Marija Zavrtnik, udovica.« (str. 76.)
Dopis zapovjedniku grada Zagreba generalu Mirku Greguriću u kojem se zauzima za osmoricu na smrt osuđenih pripadnika ustaških postrojba zbog veze s partizanima, 28. listopada 1944.:
»Jučer sam saznao, da su po vojnom ratnom sudu osuđena na smrt osmorica pripadnika hrvatskih oružanih snaga radi navodnih veza s odmetnicima. Nisam u mogućnosti, gospodine generale, ulaziti u tok samoga sudbenoga procesa i stvarnu krivnju osuđenika, ali Vas molim jedino to, da uznastojite uzeti u obzir sve olakoćujuće okolnosti i prilike u kojima se nalazimo, te svojom odlukom promijenite i ublažite smrtnu presudu u doživotnu tamnicu.
Ne tvrdim da su nekrivi. Uvjeren sam, da će blaža kazna vrlo povoljno utjecati, kako na obitelji osuđenika, tako i na širu javnost. Osuđenici se kaju za svoje čine, i nadati se da će nakon donošenja blaže kazne biti zahvalni i lojalni građani hrvatske države.
Nadam se, da ćete sa svoje strane, gospodine generale, učiniti sve, da se spomenutim osuđenicima smrtna kazna zamijeni kojom drugom blažom.« (str. 77.)
Zahvalno pismo Fanike Hršak i njezine majke Marije za posredovanje u oslobađanju iz zatočeništva od 28. listopada 1944. također govori o karitativnoj nadbiskupovoj djelatnosti:
»Nakon 10 mjeseci vratila sam se natrag mojim roditeljima i u našoj kući zavladala je ponovno radost i sreća, a za moje roditelje prestalo je vrijeme žalosti i bijede u koju ih je moje zatočenje bacilo.
Vašom dobrotom i plemenitošću, te Vašim zauzimanjem i zagovorom mnogo ste pomogli mojoj bolesnoj majci, da me izbavi iz logora, te Vam stoga naš dobri otče i pastiru ovim putem toplo i srdačno zahvaljujem, a isto tako i moja majka, te ostajemo u Kristu ZA DOM SPREMNI!« (str. 78.)
Promemorija Vladi NDH za oslobađanje uhićenoga trgovca Ivana Pandžića, (nečitak datum), početkom studenoga 1944.:
»Mjesec i pol dana po prilici što je Gospodarsko redarstvo uhitilo g. Ivana Pandžića, veleobrtnika u Zagrebu, bio sam upozoren na taj slučaj. Tom zgodom mi je rečeno, da se govori po Zagrebu, da se g. Pandžića namjerava kazniti oduzimanjem cijelog imetka i tri godine prisilnog rada u logoru.
Poznavajući osobno g. Pandžića kao čestitog građanina i vrlog hrvatskog rodoljuba, činilo mi se nemogućim, da bi on napravio prekršaje, koji bi tražili takovu kaznu. Radi toga skrenuo sam pažnju na taj slučaj nekoj gospodi Ministara, izrazujući svoju bojazan, da se radi o podvali, kako bi se uništilo ovog solidnog hrvatskog privrednika… Imajući pred očima takovo zakonsko i stvarno stanje slučaja g. Pandžića, u njemu se moraju nazrijeti nečiji materijalni probitci, koji očito nisu ni opći državni ni hrvatski narodni, da se uništenjem g. Pandžića spriječi izgradnja predionice lana i konoplje sa finijim brojevima, a time i osamostaljenje hrvatskog narodnog gospodarstva u proizvodnji lana i konoplje… Ne samo javni državni probitci, koji su takovim postupkom i kaznenom odlukom ugroženi, jer ubijaju vjeru u državnu upravu i pravni poredak, već napose obziri javnog morala, traže da se obustavi (sistira) svako izvršivanje odnosne kaznene odluke do njezinog formalnog stavljanja van snage, jednim od predviđenih mogućnosti u privitom izvještaju, i da se g. Pandžić smjesta pusti na slobodu.« (str. 78.-81.)
Zauzimanje kod dr. Andrije Artukovića, državnoga prabilježnika NDH, za oslobađanje odvjetnika dr. Milivoja Gavrančića, 7. studenoga 1944.:
»Nedavno je uhapšen po vojnom redarstvu Vama poznati dr. MILIVOJ GAVRANČIĆ, odvjetnik iz Zagreba. U vojsci je služio kao pričuvni časnik – sudac, međutim skoro godinu dana nije više u vojsci, nego se jedino bavi svojim odvjetničkim poslovima. Razlog njegovog uhapšenja nije poznat. Politikom se uopće nije bavio, niti je sudjelovao u bilo kakvim pothvatima, koji bi bili na štetu državnih interesa. Čini se, da je jedini razlog taj, što nosi ime ‘GAVRANČIĆ’ i što je sin Otona Gavrančića. Čujem da mu prijeti i logor… Molim Vas, gospodine prabilježniče, da sa svoje strane poduzmete žurne korake, da se čitava ova stvar čim prije ispita i da se spomenutoga dr. Gavrančića, ako doista nije kriv, pusti na slobodu.« (str. 81.-82.)
Ustaški general-poručnik Ivan Perčević u dopisu od 10. studenoga 1944. izvješćuje nadbiskupa o ishodu njegova zauzimanja za pomilovanje na smrt osuđenih pripadnika hrvatskih vojnih postrojba:
»Na Vaše velecijenjeno pismo od 26.X.1944. (nije poznat sadržaj toga pisma, op. a.), a povodom smrtnih osuda protiv Petra KARLOVIĆ i drugova, čast mi je odgovoriti da je KARLOVIĆ pomilovan, dok ostali osim još Marijana VUČIĆ, nisu pomilovani, jer kažnjivi čin kao pripadnika hrvatskih oružanih snaga u vrijeme rata, koji se sastojao u djelatnoj suradnji s komunistima protiv vlastite domovine, jest tako težak, da je pomilovanje moralo biti odbito.« (str. 82.-83.)
Naredba svećenicima da, unatoč pogibelji za život, budu dostupni vjernicima u potrebi, posebice bolesnicima i umirućima, 10. studenoga 1944.:
»Među najsvetije dužnosti svećeničke spada briga za bolesnike, naročito one, koji su na samrtnom času. U tom pogledu ne smije nam biti teška nikakva žrtva bila ona u danu ili u noći…
Istina je, da bi se često moglo pobrinuti na vrijeme i po danu za ovakovu duhovnu pomoć, no istina je i to, da je često tomu kriva neupućenost i nebriga ukućana. To nas ipak ne smije odvraćati, da rado i veselo pomognemo ovakovim bolesnicima.
Zato naređujem da u svakom župnom uredu i samostanu bude na takovom mjestu brzoglas da se svećenika može lako dozvati, a kućna vrata budu opskrbljena tako udešenim zvonom, da se lako može probuditi svakoga u kući, da stranka ne odlazi ne obavljena posla.
Ta se stvar imade odmah urediti, makar na račun crkvene blagajne, a ja ću se doskora informirati, je li se poslušao ovaj moj nalog. Ovo mi leži veoma na duši. U ovakovim se naime slučajevima nikoga ne smije odbiti, nikomu oglušiti, jer je suprema lex salus animarum (najveći je zakon spas duša, op. a.) i jao onomu pred Bogom, koji u tom pogledu zanemari svoju dužnost ex officio ili ex caritate (po službi ili po ljubavi).« (str. 83.-84.)
NASTAVLJA SE
