• To da je nogomet više ekonomija, biznis, nego šport, opće je poznato. Tim više čudi kad se profesionalni nogometaši – oni koji od nogometa žive i šutiranjem lopte plaćaju struju i vodu (i Porsche) – čude što u nogometu ponajprije vladaju pravila biznisa, a tek onda pravila športa.
Ispade Hrvatska s europskoga prvenstva udaranja lopte nogama. Jao, jao. Jasno, sustav se urotio kontra nas. Sudci, sponzori, strukture moći – svi su protiv »male« Hrvatske. U tom kontekstu mogla bi se postaviti kontroverzna hipoteza: ako je utakmica na »li-la« i ni jedna strana nije apsolutno, nedvojbeno i dominantno bolja, u spornim situacijama logično je da će se sustav prikloniti ekonomski snažnijoj strani. Novac privlači još novca. Tko ima, njemu će se još dati. To je dobro (profitabilno) za šport u cjelini, a onda čak i za onu ekonomski manju, slabiju stranu. Jer nogomet je posao u kojem se novac okreće više nego lopta.
Dolje s bijelim rukavicama; izravno u lice: ako je Hrvatska bila zaista bolja od Italije, trebala je to pokazati na terenu i pobijediti s dva-tri gola razlike. Ali ako nije, i ako su obje reprezentacije tu negdje, i ako sudac u spornoj situaciji može donijeti prevagu, ekonomski je logično, pa vjerojatno čak i bolje za hrvatsku nogometnu ligu, da pobijedi Italija. Blasfemično, šokantno, ludo? Sasvim moguće, ali prije preuranjenih reakcija dobro je pogledati brojke.
Talijanska je ekonomija bitno, bitno krupnija od Hrvatske. Italija je najveće hrvatsko izvozno tržište (najveće, dakle veće i od Njemačke), i snažna talijanska ekonomija u snažnom je interesu Hrvatske. Nominalni bruto društveni proizvod Italije oko 25 puta je veći od hrvatskoga. To bi, ugrubo, značilo da se ekonomski učinci visoko popraćene pobjede multipliciraju dvadesetak puta više u Italiji nego u Hrvatskoj. Talijanski navijači i turisti znatnije troše novac na smještaj, hranu, piće i suvenire, što ondje povećava prihode u ugostiteljstvu i maloprodaji (a Italija od turizma uprihođuje oko 26 puta više od Hrvatske; da nam je Jadran dvadesetak puta duži nego što jest, tek bismo se onda mogli mjeriti s prekojadranskim susjedima). Pobjedom Italije povećava se (ili se barem ne smanjuje) vrijednost sponzorstava i reklamnih ugovora za talijanske igrače i klubove, veća je medijska pokrivenost diljem svijeta, a veća vidljivost privlači investicije u tamošnju ligu i športsku infrastrukturu. Talijanska nogometna liga jedna je od pet najvećih europskih; godišnji prihodi svih talijanskih klubova procjenjuju se na 2,35 milijardi eura, a prosječni prihod po klubu je oko 117 milijuna eura. To znači da prosječni talijanski klub ima veće prihode od 828 poduzeća s popisa 1500 najvećih u Hrvatskoj (!).
S druge strane BDP po stanovniku u Hrvatskoj je oko 1,7 puta manji nego u Italiji, a otprilike toliko je manja i prosječna neto plaća. O kvaliteti lige govori činjenica da kompletna hrvatska nogometna liga nije u stanju isporučiti jednoga jedinoga sudca koji bi sudio domaći derbi, nego se za to plaćaju stranci. Hrvatskim igračima u domaćoj ligi u interesu je da talijanska liga bude jaka i prosperitetna jer se nadaju (i) ondje prodati. Naime, oko 70 posto prihoda hrvatskih nogometnih klubova dolazi od prodaje igrača, i većina bez prodaje ne bi preživjela. Već je navedeno da je Italija sveukupno najveće hrvatsko izvozno tržište. Je li sad jasnije zašto uopće nije loše za hrvatski nogomet kao biznis da u situaciji kad su talijanska i domaća reprezentacija podjednake sudac pogura Italiju?
Kad se nogomet promatra kao biznis, nekoliko ekonomskih brojaka koje kritičari često citiraju naglašavaju kontroverze unutar te »industrije«.
Naknade za transfer igrača, odnosno iznosi koje klubovi plaćaju za kupnju igrača su astronomski. Neymarov prelazak u Paris Saint-Germain od 222 milijuna eura 2017. g. izazvao je burne kritike zbog inflacije cijena transfera i komodifikacije igrača. Enormne plaće vrhunskih imena, poput Messija i Ronalda, u žestoku su kontrastu s plaćama niželigaša i klupskoga osoblja, koji često jedva sklapaju kraj s krajem. U svibnju 2024. godine procijenjeno je da Messi zarađuje 65 milijuna dolara na terenu i još 70 izvan njega, što ukupno iznosi 135 milijuna dolara, odnosno nešto manje od pola milijuna eura svakoga dana. Koliko god da vrijedi, vrijedi li baš toliko? Što bi jedan manji klub mogao, i njegova juniorska škola s pola milijuna eura u godini dana?
Izjedanje sržne vrijednosti sporta
Nerazmjer između prihoda vrhunskih klubova poput Real Madrida ili Barcelone i manjih klubova koji se bore za opstanak (koji zapravo, pripremaju, serviraju i hrane velike klubove svojim igračima) bode iglom u oči. Modrićev Real Madrid ostvaruje godišnje više od 830 milijuna eura prihoda, i samo trinaest poduzeća u Hrvatskoj može se pohvaliti da ima veće prihode od toga kluba. Unatoč visokim prihodima, mnogi su veliki klubovi i visoko zaduženi, što stvara zabrinutost oko financijske održivosti i utjecaja na budućnost športa. Barcelona sama ima oko 1,2 milijarde eura dugovanja.
Nadalje, provizije plaćene agentima (menadžerima – posrednicima) za transfer igrača vrlo su visoke. U 2023. g. klubovi u svijetu platili su oko 820 milijuna eura naknada za agentske usluge menadžera, što je najveći iznos dosad i povećanje od 42,5 posto u odnosu na 2022. Te i slične brojke krucijalne su za aktualne rasprave o komercijalizaciji, financijskoj održivosti i nejednakosti unutar nogometa kao biznisa. Iako nogomet stvara fantastične prihode, raspodjela kolača i davanje prioriteta financijskim interesima nad olimpijskim vrijednostima izjedaju sržne vrijednosti športa.
Ne postoji ništa – osim novca
Nogomet je šport nad športovima, a kad se bilo kojemu športu pristupa kao industriji ili poslu, opet se pojavljuje nekoliko sličnih kontroverznih tema. Ta su pitanja prisutna u raznim športovima koji su napadnuti virusom komercijalizacije, ne samo u nogometu, i naglašavaju tenzije između ekonomskih interesa i viteških vrijednosti nadmetanja. Ubrzana komercijalizacija športa dovodi do promjena koje otuđuju dugogodišnje pratitelje jer se tradicionalni aspekti športa žrtvuju radi profita. Razlike u plaćama između vrhunskih športaša i entuzijasta izazivaju napetosti među navijačima koji smatraju da su iznosi koji se bacaju pod noge zvijezdama neopravdani, posebno u usporedbi s drugim profesijama.
Kad je došla koronapsihoza, neki su doktori pod golemim pritiskom rekli: »Neka vas liječi Ronaldo« i dali otkaz. Otvorena su etička pitanja koja proizlaze iz sponzorskih ugovora s tvrtkama koje se bave kockanjem, alkoholom i drugim industrijama koje su u sukobu s vrijednostima športa. Prezasićenost reklamama ubija iskustvo gledatelja. Korupcijski skandali, mito, namještanje domaćina prvenstava i utakmica te nepotizam potkopavaju integritet športa. Svjetsko prvenstvo u Kataru dovoljan je primjer. K tomu, paradoksalno, ali profesionalni je šport nezdrav. Šport je od brige za tijelo postao ubojica i tlačitelj tijela. Ozljede i kratak radni vijek profesionalaca postali su normala. Modrića predstavljaju kao starca, a sav ostali narod mora rintati do 65. godine, ili još duže.
Unatoč svemu žalosno je da dobar dio javnosti smatra savršeno prihvatljivim i ispravnim postaviti ekonomske principe kao krovne, najviše, ili čak jedine vrijednosti u društvu. Ne postoje nikakve ideje, koncepti, vrijednosti, ideali – baš ništa – osim novca. Sve je drugo irelevantno, ničega nema što bi moglo ili smjelo parirati profitu. I dok bi se despotizam profita u financijskoj industriji i mogao možda razumjeti, u športu (makar i profesionalnom) ipak je teže probaviti nametljivost mentaliteta po kojem je sve, ali baš sve na prodaju. Prodaju se i kupuju igrači, njihova lojalnost, treneri, stadioni, prvenstva, cijeli klubovi. I nikomu ništa nije čudno sve do trenutka kad se prodaju i utakmice, što je savršeno očekivana i logična sljedeća faza.
Sve je roba
Tako se dođe do sustava u kojem je čovjek roba, znanje je roba, organi su roba, obitelj je roba, lojalnost, povijest, tradicija – sve je roba, a šport je biznis kupoprodaje robe. Svi koji misle drugačije žive u iluzijama: naivni romantičari. No ako se pragmatično popusti (iliti kapitulira) i prihvati da je komercijalizacija nogometa do kosti sasvim u redu, bilo bi ekonomski logično i isplativo pravilima urediti tko mora pobijediti, tko će dati golove, kad će biti preokret u utakmici (ovisno o analizama tržišta), a sve s ciljem da se povećaju prodaja, promet, prihodi.
To uopće ne bi bilo analitički komplicirano: pratiti gledanost u realnom vremenu, pa kad praćenost padne, narediti zabijanje gola ili kakvu atraktivnu situaciju. Namjestiti igru kao što je namješteno američko hrvanje (wrestling); ne bježati od toga da je sve to samo zabava. Izraditi scenarije natjecanja, namjestiti dramu. Obući igrače u kostime? Rabiti pirotehniku, svjetlosne efekte, dimne zavjese, lasere, scenografiju? Postoje li granice koje se ni za novac ne prelaze ili je sve dopušteno kad je profit jedini cilj?
Javno financiranje nogometnih stadiona
Izvor: HNS <https://hns.family/dokumenti/propisi-i-dokumenti/>
