Najnovija afera u hrvatskom zdravstvu, u kojoj se pravosuđe bavi samim vrhom izvršne vlasti, još je jedan u nizu razloga za zabrinutost nad stanjem hrvatske politike. A ono se na mahove pokazuje dramatičnim, ne samo zbog očite slabosti izvršne vlasti i neuvjerljivosti najjačih političkih snaga u zemlji, nego u prvom redu zbog nedostatka mehanizama koji bi uklonili te nedostatke. Korupcija i nezainteresiranost političkih činitelja za opće dobro bodu u oči, kao i površnost kojom građani reagiraju na te fenomene.
Kritika vlasti u demokracijama u prvom je redu kritika izvršne vlasti, što je razumljivo, jer ona u očima javnosti snosi odgovornost za stanje države. No u Hrvatskoj se kritika vlasti prečesto svodi na površne ocjene po ustaljenu obrascu, pri čemu se naglašeno ističu negativni pokazatelji, a zanemaruju pozitivne strane. Uglavnom svi znaju kako bi rješenja trebala izgledati i u kakvu bi stanju morala biti zemlja, ali nitko ne želi razgovarati o tome kako do tih rješenja doći. Ako vlast nije u stanju riješiti probleme, neka se makne i prepusti mjesta onima koji to mogu, čest je zaključak političkih rasprava.
Ali komu prepustiti vlast? Domoljublje, čak i iskreno, a kamoli lažno, ne može biti dovoljna kvalifikacija za preuzimanje odgovornosti za državu. Čak ni stručnost ni dokazanost u određenom poslu ne kvalificiraju za preuzimanje vlasti. Za učinkovitu vlast potreban je dobro razrađen sustav potpore, uvid u sve segmente društva i političkoga sustava, mreža uzajamne lojalnosti koja ne konkurira lojalnosti državi i sposobnost dugoročnoga, strateškoga promišljanja državne politike. U moru površnosti koja prati politička događanja Hrvatska još dobro i prolazi. Hrvatsko društvo očito ne posjeduje mehanizme političke katarze koji bi, u slučajevima poput najnovije afere u zdravstvu, doveli do javnoga razjašnjavanja i korekcije sustava.
Hrvatska, kao ni jedna druga zemlja, ne može postati raj na zemlji. To je povijesno dokazano, u teoriji i praksi. Ma kako društvo bilo uspješno, ma kako politički sustav bio razvijen i učinkovit, uvijek nešto nedostaje. Sjajna politička rješenja znaju dugoročno izazvati teške potrese, politička idila nerijetko je u povijesti bila uvod u slom sustava. Stoga politička mudrost zahtijeva izgradnju sustava u kojem će se uvijek nanovo tražiti ravnoteža među različitim interesima i skupinama, stvarati preduvjeti za blagostanje i razvijati dugoročni mehanizmi zaštite od ugroze.
Nemjerljiva korupcija
Korupcija je jedno od zala koja se, u većoj ili manjoj mjeri, mogu pronaći u svim političkim sustavima. Ona nije mjerljiva, što znači da se, posebice kad je riječ o površnoj raspravi o politici, može subjektivno povećati ili umanjiti, pa time i rabiti kao sredstvo političke borbe. No ona je uvijek problem, posebice kad njezina mreža utječe na odluke državnoga vrha. U tom slučaju prijeti dezintegracijom političkoga sustava i nazadovanjem društva. Prema nekim je procjenama korupcija u Hrvatskoj u usporedbi s drugim europskim zemljama vrlo raširena, ali po nekim naznakama ima dosta zemalja koje stoje lošije od Hrvatske. Hrvati su osjetljivi na korupciju, ali se čini da se ta osjetljivost odnosi uglavnom na drugoga, pa će mnogi krivnju za korupciju u zemlji svaljivati na druge, ne gledajući brvno u vlastitom oku. Kad se na društvenim mrežama, koje su u međuvremenu postale glavno mjesto oblikovanja javnoga mnijenja, pojavi nekakva lijepa vijest o Hrvatskoj, uz mnoštvo stranaca koji će se tomu diviti uvijek se nađe neki Hrvat koji će im objasniti da to uopće nije točno i da je Hrvatska zapravo najgore mjesto na svijetu.
Kako onda omogućiti objektivnu prosudbu stanja društva i države? Teško, jer kritika vlasti u Hrvatskoj uglavnom je površna i ima oblik kampanje, a vlast je u pravilu arogantna i, dok ima većinu, ne mari za dijalog.
Hrvatski uspjesi
Kad je riječ o onome što je mjerljivo, statistika pokazuje da hrvatsko gospodarstvo raste četiri puta brže od prosjeka Europske unije, rast se bilježi već četiri godine, a u trećem kvartalu ove godine iznosio je 3,9 posto. Plaće su u Hrvatskoj u godinu dana porasle nominalno za 14,5 posto, a realno za deset posto. Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina prva po rastu kreditnoga rejtinga u svijetu. Sve su to nužni preduvjeti za dugoročno blagostanje, bez kojih ne može biti ni napretka. No to ne znači da napretka ima ni da će ga biti. Društveni napredak različito se definira, od pojedinačnih pokazatelja pa sve do filozofskih rasprava o tome što je zapravo napredak. Najzad, čovječanstvo je u posljednjih nekoliko stoljeća, a napose u naše vrijeme, napravilo goleme korake u tehnološkom razvitku, ali to ne znači da se povećala opća razina osobnoga osjećaja mira, zadovoljstva i sreće.
Sudeći prema onome o čemu se posljednjih godina govori u hrvatskoj javnosti, od šturih podataka do subjektivnih ocjena, socijalne prilike određenih društvenih skupina ne odgovaraju optimističkim ocjenama općega stanja. Hrvati svojoj državi zamjeraju među ostalim loš odnos prema obiteljima i prema umirovljenicima. U političkim raspravama dominira i pitanje socijalne uravnoteženosti koja je, stječe se dojam, unatoč određenim nedostatcima, ipak relativno visoka. Važan predmet kritike jesu i ideološki trendovi, odmak od tradicionalnih vrijednosti i širenje vrijednosnoga relativizma, no od toga boluje cijeli zapadni svijet. Slično je i s demografijom, padom nataliteta i iseljavanjem kao dugoročnom posljedicom društvenih okolnosti, uključujući i pristup Europskoj uniji.
A EU i NATO?
Nameće se zaključak da Hrvatska napreduje u dugoročnim pokazateljima, a svakodnevni problemi ostaju. Je li to posljedica političke strategije, možda nužnoga odabira državnih prioriteta, ili pak nesposobnosti države da omogući svekoliku uravnoteženost i napredak?
Europska unija za jedne je pravi Levijatan, nemilosrdno čudovište u službi mračnih snaga koje proždire nacionalne posebnosti. No ona donosi snažnu zaštitu u međunarodnom okruženju, posebice manjim državama poput Hrvatske, i omogućuje uravnotežen razvoj svim svojim dijelovima. Prema službenim podatcima, Hrvatska je od ulaska u Europsku uniju od nje dobila gotovo 15 milijardi dolara više nego što joj je dala.
Česte kritike usmjerene su i prema NATO-u, posebice zbog rata u Ukrajini. No NATO doista jamči sigurnost svim članicama, naravno, u mjeri u kojoj se ona može jamčiti bilo komu. Naposljetku, kad je riječ o EU-u i NATO-u, uz nuždan kritički pristup, to su strukture bez kojih bi Hrvatska bila na vjetrometini nemilosrdnih međunarodnih odnosa. Hrvatska je time čvrsto uvezana u strukture zapadnoga svijeta i dijeli sudbinu Zapada.
Pitanje suverenizma
U posljednje vrijeme mnogi se u Hrvatskoj oslanjaju na snage u inozemstvu koje zagovaraju suverenizam, rastezljiv pojam koji je prije svega reakcija na otuđenost zapadnoga političkoga establišmenta i njegovu nesposobnost suočavanja s nekim temeljnim izazovima. No suverenizam, iako vrlo primamljiv pojam, u realnim političkim okolnostima znači lišavanje upravo spomenutih zaštitnih mehanizama. Suverenizam iz perspektive različitih zemalja ne izgleda isto. Za Hrvatsku i druge manje zemlje on znači neovisnost, za neke druge to znači imperijalizam pod kojim je Hrvatska u prošlosti često patila.
Afera u zdravstvu jača radikalnije pristupe temeljnim pitanjima politike, kao i kritiku vlasti koja se smatra uzročnikom svih negativnih pojava u društvu. Doista, ona je posljedica okolnosti koje su duboko ukorijenjene u Hrvatskoj i koje će se još dugo osjećati.
(NE)SLAVNI PRIMJERI Lijevo, a desno
Spas u izborima
Kriza političkoga sustava je stalna, dijelom zbog unutarnjih procesa, ali dijelom i zbog opće krize Zapada. Jedan od uzroka je i nerazvijenost političkih struktura, koje su u cijelom zapadnom svijetu u posljednje vrijeme zakržljale, a u relativno kratkoj povijesti hrvatske demokracije nisu ni imale priliku snažno se razviti. Zapadni svijet, zahvaćen prije svega gospodarskom, a onda i političkom i kulturološkom globalizacijom, izložen je mimoilaženju društvenih struktura u političkom odlučivanju i svođenju političkih procesa na puko sukobljavanje i predizbornu kampanju. Time mnogi potencijali ostaju neiskorišteni, raste opća frustracija u društvu, jača polarizacija, a vlast, htjela ne htjela, maže oči građanima.
Kakva je u svemu tome pozicija političke vlasti i što bi se od nje trebalo očekivati? Vlasti je kao jedini oslonac u javnoj komunikaciji ostao njezin izborni rezultat, što u nedostatku dijaloga znači potvrdu vlastite moći i ispravnosti njezine politike. U stvarnosti riječ je o strukturnoj nesposobnosti za prihvaćanje kritike, krajnjoj oholosti političkih činitelja.
No što su prioriteti državne politike u Hrvatskoj i kako ih prepoznati? Prema svim naznakama oni su očito dugoročni: stabilnost, sigurnost u unutarnjem i vanjskom smislu, što znači očuvanje društvenoga mira na jednoj strani i izgradnja brane prema vanjskim izvorima nestabilnosti, poglavito glede prijetnja iz Srbije i eksplozivnoga stanja u BiH. Najzad, jedan od dugoročnih ciljeva državne politike očito je gospodarski napredak, koji se očituje u navedenim pokazateljima. Napredak, kakav god bio, ima međutim svoju cijenu, koja se može očitovati u zanemarivanju određenih društvenih skupina ili vrijednosnom vrludanju društva.
Čežnja za korektivom
Što je alternativa takvomu konceptu državne politike, u kojem unatoč napretku postoje ozbiljni deficiti, vidljivi na primjeru korupcije? Čini se da je jedino rješenje izgradnja stabilnih mehanizama prepoznavanja, preispitivanja izazova i dijalog o mogućnostima sučeljavanja s njima.
Umjesto toga uglavnom se čuje nekompetentna kritika vlasti. Nižu se nedorečene vizije, prazna obećanja, prodaja političke magle, poticanje snova i revolucionarni prijedlozi institucionalnih promjena. Mnogi žestoki kritičari vlasti zavaravaju građane jeftinim pričama o tome što bi se sve moglo ostvariti. Ali kako? Konkretno, je li moguće izgraditi političke snage koje će biti protuteža sili HDZ-a, odnosno koje će, ako ne ponuditi učinkovit model upravljanja zemljom, barem poslužiti kao korektiv etabliranim političkim snagama? Samo obećanjima i pustim pričama sigurno ne.
Potrebna je volja u društvu i organizirane političke snage. Sada očito nedostaje i jednoga i drugoga. Volje nema jer su građani odveć često prevedeni žedni preko vode. Neki će reći da su sami krivi jer vjeruju u svaku lijepu priču, ne želeći shvatiti da za nju nema nikakve realne podloge. Hrvatski građani, to je vidljivo na političkim raspravama, politički su relativno neobrazovani, nedostaju im proceduralne kompetencije, poznavanje složenih mehanizama političkoga odlučivanja bez kojega nije moguća ni realna ocjena općega stanja. Ponekad se stječe dojam da su građani jedino zainteresirani za temeljna politička pitanja i čekaju nekoga tko će ih riješiti, ali zapravo ne mare za procese koji dovode do njihova rješavanja.
Aktivističke inicijative koje se javljaju kao reakcija na veće političke deficite često ne teže općemu dobru, nego ostvarenju svojih vlastitih ciljeva, ponekad na štetu drugih i općega dobra.
Za 50 godina…
Korupcijske afere samo su vrhovi ledene sante ispod koje se krije sve što se svakodnevno događa u društvu i u čemu sudjeluju mnogi građani. Korupcija je društveni fenomen. Iz dugoročnih iskustava drugih država vidljivo je da ona pušta korijenje u politici jedino ako je već ukorijenjena u društvu.
Arogancija vladajućih ima podlogu jer se služi argumentom većine, no jesu li oni zaista jedini odgovorni za posrtaje? Odgovornost za stanje političkoga sustava nije nikad samo na politici, njegov je teret i na društvu jer ono čini podlogu političkoga odlučivanja. U tom smislu zabrinjava i politička nezainteresiranost građana, točnije površnost kojom pristupaju političkim temama. Još više zabrinjava krajnja nezainteresiranost mladih za opću stvar i usredotočenost tek na pojedinačne društvene teme. Kako će hrvatska politika izgledati za pedeset godina s građanima koji o procesima političkoga oblikovanja i odlučivanja znaju vrlo malo, teško je i zamisliti. Ali tu se Hrvatska barem ne razlikuje od ostatka zapadnoga svijeta. Naposljetku, pripadnost institucionalnim oblicima zapadnoga svijeta čini Hrvatsku, ako ništa drugo, donekle otpornijom na unutarnje slabosti i vanjske prijetnje.
