Slika uplakana djeteta na školskim stubama prvoga dana škole izazvala je nelagodu, a to je tek jedno od 800-tinjak djece s posebnim potrebama koja su ostala bez osobnoga asistenta. Kako navodi Marijana Cvrtila u studenom prošle godine Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima, a već na susretu u Ministarstvu upozoreno je da će to izazvati probleme na početku nove školske godine. Jednostavno svake je godine sve više djece s teškoćama koja trebaju asistenta u nastavi, a sustav je potpuno neuređen.
Koliko je sustav doista neuređen svjedoči i Iva Tadić, predsjednica Hrvatske udruge pomoćnika u nastavi, iza koje je četverogodišnje iskustvo rada u školi kao pomoćnice u nastavi. Asistente u osnovnim i srednjim školama, osim kroz dva navedena projekta, mogu osigurati jedinice lokalne samouprave.
Ministarstvo tvrdi da je ove godine osigurano najviše asistenata dosad, njih čak 3800, ali činjenica je da ne postoji jedinstvena baza podataka o pomoćnicima u nastavi i iz svih izvora ne zna se točno koliko ih je u školama. Oni uopće nisu klasificirano zanimanje, odnosno kao zanimanje ne postoje, i još se čeka odluka Ministarstva uprave o tome. U sustavu obrazovanja asistenti rade desetak godina, a prije njih tu su službu obavljali ročnici koji su služili civilni vojni rok. Asistenti su uglavnom zaposleni u školama preko ugovora o radu, ali ima i onih koji rade preko studentskih ugovora. Iako bi asistenti uključeni u škole preko projekta SFA trebali imati bruto plaću 3753 kune, u većini županija plaćeni su samo 25 kuna neto po satu, a postoji informacija da u Koprivničko-križevačkoj županiji rade i za 19 kuna po satu. Na nastavi su u prosjeku četiri sata dnevno, ali mnogi rade i puno više. Mjesečna plaća kreće se od 1500 kuna u nižim razredima osnovne škole do najviše 3100 kuna u višim razredima, ali ondje rade i po osam sati dnevno. Tako u Hrvatskoj dok ministri i lokalni vlastodršci svoj mandat ne mogu zamisliti bez dva, tri ili više savjetnika koje masno plaćaju (i do 9, 10 tisuća kuna), mladi, obrazovani čovjek koji obavlja plemenit posao u prosjeku će kao asistent raditi za crkavicu. Prema novom pravilniku asistent mora imati najmanje završenu četverogodišnju srednju školu, ali su se u tom poslu pronašli mnogi mladi i diplomirani stručnjaci različitih struka – učiteljske profesije, defektolozi, fizioterapeuti, ali i oni čije zanimanje nema veze s tim poslom.
Čak 14 osnovnih škola zbog manjka učenika dobilo je odbijenice Ministarstva obrazovanja za ustroj razreda s manjim brojem učenika, a posljedica je toga da su nastavnici, koji nisu zbrinuti na radu u drugim školama, postali tehnološki višak. Otpuštene nastavnike osobito je pogodilo to što su im odbijenice Ministarstva stizale u zadnji čas. U nizu škola posljednji radni dan prije početka nastave doznali su da su ostali bez posla! Da stvar bude gora, rok za prijavu tehnoloških viškova istekao je još 31. kolovoza. Jedna od prosvjetnih radnica koja je ostala bez posla napisala je pismo ministrici, informirajući je kako u njezinu slučaju izgleda »škola za život«. »Cijeli prošli tjedan dolazimo u školu, nervozni, ne znamo svoje statuse. Rješenja nema. Rješenje stiže 6. rujna u poslijepodnevnim satima, datirano na 26. kolovoza. Vrijeme za prijavu tehnoloških viškova je prošlo, radnici raspoređeni u svim školama na svoja radna mjesta. Što biste vi uradili da ste na mjestu učitelja koji u petak poslijepodne dozna da je vjerojatno tehnološki višak? Je li to nagrada za sve one značke koje smo skupili u Loomenu, nagrada najvrjednijem polazniku, škola za život na način da ostaneš na ulici u 5 do 12?« Kad bi činovnicima u ministarstvu nešto značili, ne bi ih tako grubo ponizili i doveli u nezavidnu situaciju.
Ivan Hrstić piše da u rasponu od građanskih manira do građanskoga neposluha u građanskom odgoju mora biti pronađen prostor i za domoljublje. Dio toga odgoja treba biti ne samo poštovanje manjina u svakom smislu, nego i puni respekt prema vrijednostima hrvatskoga naroda i nacije. Hrstić navodi: »Nikad nisam bio od onih koji su pretjeranu pažnju obraćali na grbove, zastave i himne. Barem ne svojevoljno, jer i u slobodnoj Hrvatskoj gotovo je nemoguće ne uletjeti u raspravu što je dozvoljeno, a što bi trebalo biti zabranjeno. No, iako sam po prirodi prije sklon građanskom neposluhu nego stajanju u koloni te nisam od onih koji imaju potrebu pri intoniranju himne staviti ruku na srce, to ne znači da mi srce ne zaigra kad god čujem Lijepu našu. Nije to nikakva ratna koračnica, kao kod mnogih drugih svjetskih nacija, nismo kao Francuzi ili Nijemci nikad morali cenzurirati i brisati riječi o potocima krvi u kojoj se dave naši neprijatelji, hrvatska himna jest prije svega krasna ljubavna oda Hrvata svojoj domovini. No, očito je da jednako kao i hrvatska zastava i grb, gotovo svejedno počinjao s bijelim ili crvenim poljem, hrvatska himna, jednako kao i druge kultne domoljubne pjesme kod mnogih koji u Hrvatskoj žive, ali Hrvatsku ne žive i hrvatski ne dišu, izaziva tako žestoku alergijsku reakciju da je više nisu u stanju sakriti čak i kad bi to htjeli.« Ako građanski odgoj treba biti dio nacionalnih kurikula, onda bi dio njega trebalo biti ne samo poštovanje manjina u svakom smislu, nego i respekt prema vrijednostima hrvatskoga naroda i nacije.
Nove se generacije ne sjećaju i ne znaju da su mnoge starije generacije prehranili razni plodovi zemlje, a najviše krumpir. Belica je selo koje je podignulo spomenik »sirotinjskomu kruhu« i ispjevalo mu himnu. U Belici 19 godina zaredom Udruga međimurskih proizvođača merkantilnoga krumpira i Općina organiziraju Festival krumpira kojim se obilježava službeni početak ovogodišnjega vađenja gomolja. Manifestacija je počela kuhanjem jela prema starim receptima. KUD Belica otvorio je program izvedbom beličke himne »Kalamper«. Krumpir je, kao što je poznato, u Europu stigao iz Amerike sredinom 16. stoljeća. Ispočetka se uzgajao kao ukras u aristokratskim vrtovima. U Hrvatskoj se ta namirnica nazivala i »sirotinjski kruh«, a na našim se prostorima uzgaja oko 250 godina. Cvijet krumpira nalazi se čak i na općinskom grbu, a 2007. godine krumpiru je podignut i spomenik usred Belice. Osim što je hranjiv, krumpir je i ljekovit, pa se u narodnoj medicini koristi kao pomoć u ublažavanju reume i glavobolje, a kuhan i u snižavanju krvnoga tlaka. Ne sadrži kolesterol, ali ima vitamina C, kalcija, željeza, magnezija, natrija, kalija i cinka. U Međimurju, posebno na području Belice, krumpir se intenzivnije proizvodi od pedesetih godina prošloga stoljeća. Danas se u Međimurju uzgaja na oko 2500 hektara, od čega više od 40 posto na području općine Belica. Proizvede se oko 60 000 tona krumpira, što je dostatno za oko 70 posto potreba hrvatskih potrošača. Uzgojem krumpira bavi se 800-tinjak proizvođača koji su prije 20 godina osnovali Udrugu međimurskih proizvođača merkantilnoga krumpira.
