Ove je godine hrvatska historiografija i javnost obogaćena vrijednom knjigom »Rudina – benediktinski samostan sv. Mihaela arkanđela« autora dr. Stanka Andrića, povjesničara iz slavonskobrodske podružnice Hrvatskoga instituta za povijest. Monografija donosi povijest benediktinske opatije koja je u srednjem vijeku djelovala na prostoru međurječja Drave, Dunava i Save, na zaravni u sjeveroistočnom dijelu Psunja, dvadesetak kilometara zapadno od Požege. Prva je to knjiga od predviđenih nekoliko desetaka monografskih svezaka u okviru projekta »Monasticon Slavonicum, Sirmiense et Baraniense«, koji će nastojati okupiti osnovne faktografske spoznaje o samostanima monastičkoga tipa koji su u kontinentalnom dijelu Hrvatske djelovali sve do osmanlijskih razaranja u 16. stoljeću.
Projekt zasad samostalno »gura« dr. Andrić. Većina tih samostana nije oživjela nakon poraza Turaka krajem 18. stoljeća, pa su od njih do danas očuvani samo arheološki ostatci. Iz toga pak proizlazi i oskudica pisanih tragova i »diplomatičkih« izvora za vjerodostojniju rekonstrukciju njihove povijesti, što čini projekt »Monasticon« ambicioznim planom koji bi, ako bude ostvaren u cijelosti, mogao biti vrijedan doprinos poznavanju povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja. Ljetna stanka od intenzivnijih crkvenih i društvenih zbivanja bila je prigoda da o detaljima samoga projekta, kao i zanimljivostima iz srednjovjekovne samostanske povijesti u kontinentalnom dijelu Hrvatske, »Glas Koncila« razgovara s dr. Andrićem.
»Glavni cilj ovoga projekta, barem kako ga ja zamišljam, jest izvršiti osnovna istraživanja, koja su preduvjet za šire sintetske, kontekstualne i komparativne obrade i interpretacije našega srednjovjekovnoga redovništva i monasticizma. Dakle, za svaki samostan pronaći, koliko god je to moguće, sve očuvane relevantne dokumente, pomno ih iščitati i pretočiti njihov sadržaj u današnji historiografski diskurs, odnosno utvrditi ili rekonstruirati povijesne činjenice, jednako one ‘krupne’ kao i one ‘sitne’. Ako netko možda misli da je u našoj crkveno-povijesnoj literaturi to dosad već napravljeno, vara se. Prvih desetak svezaka većim sam dijelom već napisao. Zasad je to moj autorski projekt, ali volio bih kada bi koji od predviđenih samostana obradio i neki drugi povjesničar-medievist. Osim toga, projekt nije strogo, pa ni naslovom, ograničen na srednji vijek; dakle, u njega bi se mogle uklopiti i monografske obrade novovjekovnih slavonsko-srijemskih samostana«, kazao je dr. Andrić, čiji dosadašnji istraživački rad, evidentiran u bazi »Crosbi«, otkriva da je riječ o iznimno potentnom povjesničaru, koji iza sebe ima više desetaka izvornih znanstvenih i stručnih radova, kao i nekoliko objavljenih knjiga. Usto, djelatni je član Društva hrvatskih književnika te povremeno objavljuje prozu. Ta je sklonost vidljiva i u njegovim historiografskim radovima, počevši od njegove nedavno objavljene knjige o benediktincima na Rudini, jer se u izlaganju znanstvenih činjenica dr. Andrić stilom pisanja ne uklapa u tokove počesto monotone i suhoparne srednjovjekovne historiografije.
»Kako pristupiti samostanu? Samo kao instituciji Crkve i, kako je u literaturi uobičajeno, središtu duhovnosti i umjetničkog stvaralaštva? Ili, pak, pored svega toga i kao savršenstvu udruživanja ljudi, važnom obliku društvene zajednice, s jakim djelovanjem na razvoj srednjovjekovnog društva?« često je, u medievističkoj literaturi, citirana dvojba nedavno preminuloga vodećega stručnjaka za srednjovjekovnu povijest, akademika Tomislava Raukara, kojega citira i Andrić u predgovoru svoje nove knjige. »Na tom području ima mnogo pitanja bez odgovora. Jesu li samostani bili gotovo isključivo ‘molitvene kuće’ ili su važan dio svoje kolektivne energije posvećivali i nekim drugim ciljevima? Bilo bi jako zanimljivo poznavati stupanj naobrazbe redovnika, ili barem znati sa sigurnošću je li u samostanu postojao skriptorij u kojem su se prepisivale knjige. Kakva je bila međuljudska dinamika u tim hijerarhijskim bratstvima ili ‘zajednicama dobrovoljnoga posluha’? Jesu li redovnici bili pretežno lokalni ljudi ili su dolazili s raznih strana?« pitao se u razgovoru dr. Andrić te nastavio: »U literaturi se takva ili slična pitanja često ‘rješavaju’ deduktivnom metodom (od općega k pojedinačnomu) ili uz pomoć analogija ‘onako kako je bilo drugdje, napose na Zapadu, vjerojatno je bilo i ovdje’. No u ovom istraživanju nastojao sam što manje pribjegavati takvoj metodologiji i govoriti samo o onome što nam izvori izričito potvrđuju, ili dokazivo impliciraju. Srednjovjekovni samostani živjeli su u raznovrsnim oblicima interakcije s društvom koje ih okružuje i koje ih je stvorilo.«
Kako je navedena interakcija živjela u svakodnevici benediktinaca na Rudini, dr. Andrić podrobnije je objasnio: »Iako se nalazio u relativno zabačenom kraju pod Psunjem, na zapadu tadašnje Požeške županije, ni samostan na Rudini nije živio u izolaciji od ‘svijeta’. Nije se radilo samo o odnosu sa svjetovnim patronima, koji su posjećivali samostan i održavali kontakte s opatom i pokapali svoje pokojne u samostanu, a redovnici molili za spasenje njihovih duša. Ti su društveni odnosi zahvaćali i šire krugove okolnoga stanovništva, koje je u samostansku crkvu dolazilo na spomendan njezina svetca zaštitnika i na druge dane proštenja. Samostan je, osim toga, funkcionirao i kao ‘sigurno mjesto’ gdje su laici mogli dati na čuvanje svoje privatne povelje i druge vrijednosti. Samostanska je zajednica i kroz svoje gospodarske aktivnosti održavala veze s okolnim posjednicima. Izvori nam ne otkrivaju je li samostan, kako se često pretpostavlja, pružao kakvu školsku poduku pojedincima iz svoje okolice. U literaturi je na temelju arheoloških nalaza (grobova s ljudskim ostatcima) iznesena pretpostavka da je u samostanu u neko doba djelovala svojevrsna bolnica, ali to je nedokazano. Slična je slika koju imamo i o drugim ovdašnjim samostanima staroga monastičkoga tipa, smještenima u pravilu izvan (većih) naselja, za razliku od samostana gradskih, prosjačkih redova.« Zlatno doba rudinskoga samostana bilo je u 13. stoljeću, dodao je dr. Andrić. Tada se u ostatku Europe zapravo zbivao suton redovništva monastičkoga tipa, koje su još u 6. stoljeću uspostavili prvi sljedbenici sv. Benedikta na brježuljku Monte Cassino, a od 13. stoljeća zamijenili spomenuti prosjački redovi, dominikanci i franjevci, koji su aktivnim djelovanjem među pukom, suvremenim rječnikom pape Franje, zapravo izišli na rubove, na margine, kako one materijalne tako i one duhovne.
Knjiga »Rudina – benediktinski samostan sv. Mihaela arkanđela« bavi se i jednom kontroverznom temom, naočigled nespojivom s bilo kakvim suvremenim pogledima na samostane i redovništvo, a to je nasilje. »Nasilje se u različitim oblicima pojavljuje u izvorima koji govore o opatiji Rudini, iako ni u jednom slučaju nije riječ o nasilju unutar same samostanske zajednice. U nekim drugim samostanima, prema svjedočenju izvora, bilo je i toga. Opatija Rudina bila je u više navrata neizravno upletena u nasilna zbivanja poput sukoba starih i novih samostanskih patrona, a i opat je znao biti optužen kao uzročnik nasilnih postupaka na okolnim posjedima. Mahom se to događalo u kontekstu sporova i sukoba između samostana i njegovih patrona, plemićkih obitelji koje su samostan smatrale svojim vlasništvom i na temelju toga u njemu uživale neka posebna prava, ili pak između različitih patrona. Godine 1414. dogodio se pred samim samostanom krvavi sukob u kojem je bilo i ubijenih. Općenito, srednjovjekovni samostani i nasilje nisu bili nespojivi jedno s drugim. Pritom ipak treba imati na umu da očuvani diplomatički izvori, iz kojih crpimo glavninu podataka, po svojoj naravi ‘prenaglašavaju’ konfliktne aspekte društvenoga života. U tom smislu oni nisu reprezentativni za prosječnu svakodnevicu. Neovisno o tome, obično se smatra da je srednji vijek bio nasilnije i općenito fizički grublje doba od stoljeća koja su slijedila nakon njega. Možda ne nužno i u našim krajevima poput Slavonije, gdje su slijedila dva stoljeća u znaku osmanskoga osvajanja, krhkoga mira i potom habsburškoga oslobađanja«, rastumačio je dr. Andrić.
Umjesto dalekosežnih promišljanja, koje je u ovoj fazi poznavanja srednjovjekovnoga monasticizma na tlu Slavonije još uvijek teško sa sigurnošću donositi, razgovor je zaključen s nekoliko opažanja što danas govore ruševine rudinskih zidina te zakopani zemni ostatci njegovih redovnika. »Danas Rudina ima stanovito simboličko značenje i mjesto u široj kulturnoj svijesti ponajprije zahvaljujući razasutim klesanim kamenim skulpturama što su pronađene i prikupljene tijekom druge polovice 20. stoljeća, a među njima posebice ‘rudinskim glavama’. Među materijalnim artefaktima preostalim od rudinske opatije, te romaničke kamene ljudske glave, kojima je teško naći jasne stilske analogije, svakako su najzanimljivije. U literaturi su o njima iznesene različite pretpostavke. Moguće je da je riječ o ciklusu koji prikazuje dvanaest apostola, a po jednoj ideji možda su posrijedi i svojevrsni ‘interpretativni’ portreti rudinskih redovnika. Vrlo je zanimljiva i skulptura glave s tri lica, koja možda predočuje božansko Trojstvo. Osim natpisa na latinskom, koji jasno prevladavaju, ima i nekoliko ulomaka na bosančici, a jedan kratki nadgrobni natpis koji glasi ‘+Brat Ian+’ vjerojatno je najstariji poznati primjer natpisa na hrvatskom jeziku latiničnim pismom. Arheološka istraživanja na lokalitetu opatije Rudine daleko su od toga da budu završena, a ni dosad stečene arheološke spoznaje i prikupljeni nalazi nisu još uvijek u pravom smislu sistematizirani. Na toj strani treba se nadati još točnijoj i potpunijoj rekonstrukciji nestaloga kompleksa te iscrpnoj katalogizaciji pokretnih nalaza«, zaključio je dr. Andrić.
