»Izvanserijski klasični filolog, pjesnik i prevodilac, široke kulture i natprosječna znanja, vrhunski poliglot« – tako je književnik Mato Marčinko bio sažeo značenje i ugled književnika Tona Smerdela.
Rođen je 21. travnja 1904. na Silbi. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru i 1924. završio u Splitu. »Bohemski duh«, kako je napisao, odveo ga je u Skoplje, gdje je na Filozofskom fakultetu 1928. završio klasičnu filologiju, doktoriravši 1933. tezom »Aristotelova katarza«. U mladosti je putovao Italijom. »To je putovanje djelovalo u mnogočemu da se potpuno posvetim katolicizmu: Vječni Rim približio me je Vječnom Bogu!« napisao je. Radio je kao gimnazijski profesor u Sinju, Bijeljini i Skoplju, gdje je bio i honorarni nastavnik klasične filologije na Filozofskom fakultetu.
Početkom rata bugarske su ga vlasti protjerale pa je došao u Zagreb, gdje je u Ministarstvu vanjskih poslova NDH radio kao tajnik Odjela za kulturne veze, ujedno do 1945. kao profesor na I. klasičnoj gimnaziji, a zatim je do 1953. predavao na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Od 1956. do umirovljenja 1966. radio je u Leksikografskom zavodu. Umro je Zagrebu 20. kolovoza 1970.
Plodan pjesnik, esejist i prozaik, uz velik broj radova u periodici prije, tijekom i nakon rata, većinom katoličkoj, objavio je desetak knjiga eseja i poezije. Prevodio je grčke i rimske klasike. Preveo je i grčki tekst olimpijske himne. Ujedno, prevodio je na latinski suvremene hrvatske pjesnike, a svojom je poezijom na latinskom stekao svjetski glas. Od mladosti mnogostruko povezan s Hrvatskim katoličkim pokretom, nakon rata surađivao je u »Maruliću« i na književnim događanjima HKD-a sv. Jeronima.
Vjerovao je u kulturni »genij Hrvatske« koji se temelji na »etičkoj vrijednosti«. »Okvir Smerdelove misli nad umjetnošću i lijepim jest prepoznatljivo kršćanski« (V. Vladić). Budući da je ljepota »izraz i odraz božanskoga u čovjekovoj duši«, cilj je umjetnosti, pisao je, »produbljivanje onoga što smo u zanosu besmrtnosti sobom donijeli i što nastojimo oživotvoriti«. »Uloga je našeg književnika prema cilju kao uloga svećenika«, napisao je. Pisac je »manifestatores Dei«. Najveće je priznanje piscu ako je bio »vjerni čuvar istine i ljubavi u svom narodu«. Uz Đuru Arnolda i Rajmunda Kuparea, ima ponajveće zasluge za afirmaciju kršćanske estetike. (L)
