GLINA – »Župnik glinski«, tim je riječima glinski dekan i župnik Ivica Mađer odgovarao na nebrojene pozive na mobitel koji su u prvim danima potresa pristizali s njemu nepoznatih brojeva iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. U dva sata, koliko smo proveli s njim drugoga dana nakon potresa većinom u automobilu obilazeći više nastradalih sakralnih objekata, uspješno je riješio nekoliko stvari: osigurao je zabrinutoj starici iz jednoga zaseoka pomoć Stožera civilne zaštite, preusmjerio u suradnji s ravnateljicom glinske škole konvoje koji su dolazili s humanitarnom pomoći, organizirao volontere koji su spremno došli počistiti župnu crkvu sv. Ivana Nepomuka kako bi u njoj mogli slaviti misu prvoga dana u 2021. godini… Sudjelovao je preko mobitela i na sastanku o mogućnosti postavljanja Caritasove mobilne kuhinje upravo u gradu u kojem djeluje, a jedan od poziva odveo ga je i do Njemačke preko Hrvatske katoličke misije Göttingen čiji je voditelj prenio želju tamošnjih stanovnika da prikupe financijska sredstva za troje njegovih nastradalih župljana. Nije mogao pozitivno odgovoriti na poziv da se uključi u molitvu krunice Hrvata svega svijeta te večeri jer internetska veza u tom trenutku kod njega nije bila dostupna…
Tijekom vožnje župnik Mađer tek je usputno stigao misliti i govoriti o mjestima u koja smo ulazili, kao i izazovima s kojima se osobno suočavao u danima potresa. Naime, iz župne kuće u Glini smještene u nedavno uređenom lijepom gradskom parku morao se iseliti jer se težak dimnjak urušio s unutarnje strane, uništio tavan, a mnoštvo cigla opteretilo je stubište. Nije stigao razmišljati kako i kada to raščistiti, no ipak je uspio osigurati prostor gdje može tijekom dana doći ugrijati se i biti kratko na suhom. No svakoga je dana odlazio noćiti kod roditelja, prelazeći 90-ak kilometara.
Uz materijalno oštećenje, najveću tragediju potresa 29. prosinca u Glini i njezinoj okolici izazvao je gubitak onoga najvrjednijega, života, jer su petorica muškaraca smrtno stradala u Majskim Poljanama. U silini podrhtavanja tla koje je prouzročilo rušenje kuća ti su mladići i muškarci doslovno »pokleknuli« pod teretom građevina u kojima su boravili. Glinski župnik ispripovjedio nam je kako su kuće u tom mjestu raštrkane te put koji vodi do njih nije baš jednostavan. Druge večeri nakon potresa morao je odgovarati skupinu koja se zaputila da se ne zagubi…
»Uz obitelj župljana doseljenika Tomić u kojoj su stradali otac i sin te još troje žitelja Majskih Poljana, u Glini nije bilo drugih žrtava. No mnogo je veći broj onih koji su ostali bez krova nad glavom. Po mojoj je procjeni riječ o pedesetak obitelji koje su ostale bez svega i doslovno nakon potresa ostale isključivo u odjeći u kojoj su bili, a velik je broj stambenih objekata statički ugrožen i upitno je koliko je siguran za stanovanje«, rekao je župnik. Silinu potresa zorno predočava jednokatnica u selu Prekopi čija se donja etaža urušila poput Legovih kocaka, a ona pokraj nje ostala je čitava. Nasreću, nakon prethodnoga potresa stanari su dobili sugestiju da u nju ne ulaze.
Župna crkva sv. Ivana Nepomuka izgrađena nakon Domovinskoga rata na novoj lokaciji u Glini ostala je neoštećena, no filijalna kapela u Novom Selu Glinskom posvećena sv. Blažu nakon potresa više nema zvonika. Selo je to koje je u Domovinskom ratu doživjelo sudbinu sličnu brojnim drugim glinskim područjima – razrušeno je i spaljeno, a njegovi su stanovnici protjerani te se još traga za tridesetak njihovih mještana. U potresu su opet stradale mnoge kuće jer je Novo Selo Glinsko u blizini epicentra pa gotovo nema kuće koja nije srušena. Pogled na kapelu sa srušenim zvonikom zapriječila je velika mehanizacija i vojska koja je u trenutku našega posjeta toga područja na Silvestrovo postavljala kontejnere za smještaj obitelji i stanovnika pogođenih potresom koji su odlučili ostati na svojem ognjištu, a ne otići u organizirani smještaj koji je za Glinjane organiziran u halama drvnoga centra pokraj kojega prolazimo na putu do druge župe kojom upravlja dekan Mađer. Riječ je o župi sv. Ilije proroka u Maji.
U tamošnjoj se župi, u kojoj pretežno živi romsko stanovništvo, redovito slavila misa svake nedjelje, a dok župnik pokazuje pukotine, pogled nam pada na misal koji je u prašini otvoren na misni obrazac svete Obitelji, posljednje mise koja se slavila u toj crkvi. »Crkva je obnovljena kao replika, izgleda točno kao prije rata«, kaže župnik Mađer upoznajući nas s crkvom koja je posvećena 2012. godine, a sada je upitno hoće li se i kada u njoj moći slaviti misa. S bočnoga oltara sv. Ilije popadale su svijeće, a pun je prašine i crkveni namještaj koji je u tu crkvu stigao iz Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa u Zagrebu.
Iako nije bila do kraja izgrađena, posljednjih pet godina mnogo je energije uloženo u obnovu crkve Ranjenoga Isusa u Maloj Solini. Crkva je u agresiji 1991. godine gotovo u potpunosti bila srušena. Sada se dio ciglene konstrukcija od siline podrhtavanja tla raspao, a popadala je i skela. Velika žalost i tuga za mjesto u kojem živi tek nešto više od stotinjak žitelja i župu za koju se također brine svećenik Mađer.
Nakon Gline uputili smo se do još jedne crkve, one sv. Franje Ksaverskoga u Gornjem Viduševcu, smještenoj na uzvisini s koje se pruža pogled na mjesto i u obližnju Glinu. Od tamo se vidi da, hvala Bogu, tamošnje područje nije toliko stradalo, iako su se mogli vidjeti vatrogasci koji su pomagali u skidanju dimnjaka. Župnik Nikola Majcen o oštećenjima u crkvi u potresu je rekao: »Bio sam na blagoslovu kuća kada se dogodio potres i prvo kamo sam usmjerio pogled bila je župna crkva. Vidio sam da je toranj na mjestu i odahnuo sam. No tek smo po dolasku shvatili da se srednje zvono otkvačilo i palo, a zadržala ga je greda, koja je napukla. Došli su brzo lokalni vatrogasci koji su pregledali situaciju. Što se tiče ostalih oštećenja, vidio sam ih tek kada sam treći dan nakon potresa čistio crkvu, ali ona nisu velika.« Pokraj crkve bio je istovaren građevinski materijal koji se dijelio ljudima.
Pozornost nam župnik Majcen usmjerava na mnogo teže oštećenu filijalnu kapelu u Dvorišću posvećenu sv. Antunu, odnosno sv. Jantolu kako ga tamošnji vjernici nazivaju. »Kada pogleda izdaleka, čovjek pomisli da je tek pao koji crijep, no kada se približi, vidi puknuća kapele u Dvorišću, koja je jako oštećena. Tek kada sam ušao, uočio sam da nema zida na kojem nisu vidljiva znatna oštećenja«, kaže župnik o kapeli iz 17. stoljeća, u kojoj su se svake nedjelje slavile mise. Dio crkvenoga inventara također je oštećen, posebice kipovi, a župnik je pronašao cijele glave svetaca uništenih kipova sv. Josipa i sv. Antuna, kao i Isusovu.
Na rubu Glinskoga dekanata smještena je župa Bučica, čiji je župnik Vedran Pejak-Pašić drugoga dana nakon potresa uputio apel jer im nije stizala pomoć, a najviše im je bila potrebna građevinska pomoć kako bi počeli s prvotnom sanacijom. No situacija se brzo promijenila te su prema javno dostupnim podatcima u župi sv. Antuna Padovanskoga u Bučici trećega dana nove godine, iako je bila nedjelja, slijedile mnogobrojne akcije: početak sortiranja paketa za pomoć župljanima, u čemu su pomagali mladi iz Kupčine, čišćenje župnoga stana koje je koordinirala skupina žena iz Lasinje te popravak stupova na tavanu i sanacija krova župne kuće uz vatrogasce.
Crkva nije bila sigurna za upotrebu, a nisu htjeli propuštati euharistijska slavlja. »Misu zahvalnicu slavili smo u župnom stanu. Uvijek imamo Bogu na čemu zahvaliti, bez obzira kako nam se činilo možda da nemamo ove godine«, rekao je župnik.
Župi Bučica pripada i kapela Presvetoga Trojstva u Slatini Pokupskoj, za koju se smatra da je jedan od najoštećenijih sakralnih objekata na glinskom području.
NOVO SELO GLINSKO – Novo Selo Glinsko među najstradalijim je mjestima u potresu. Mještani su prve dane nakon potresa bili pod vedrim nebom, službe su zakazale. Manji broj stanovnika dobio je kamp-kućice. Većina ih živi od stočarstva pa ne mogu napustiti svoja imanja. Sve je porušeno, kao i filijalna crkva sv. Blaža. S toga je područja puno hrvatskih branitelja, koji zbog ponosa ne traže pomoć. Među njima je i Joso Šimanović, koji je ogorčen nepravdom. »Tu je nas stotinjak. Urušilo se toga puno, ali život teče, idemo dalje. Prošli smo Domovinski rat, potres, ali ne mogu zamisliti da se ljudi slikaju ispred srušena štaglja i tvrde da im je to kuća. A drugi su pod otvorenim nebom.« Kao hrvatski branitelj ne može shvatiti apsurde hrvatskih institucija.
Predsjednik udruge oboljelih i liječenih od PTSP-a Zvonko Sokolović iz Gline, koji neprestance obilazi terene i dijeli pomoć, navodi zakonske apsurde. »Prije trebaju doći statičari pregledati stanje, a tek se onda dobiva kamp-kućica«, kaže Sokolović. »Pa gdje će ljudi biti dok dođu statičari. Čuvajmo ljudsko dostojanstvo. Nije zakon sveta krava. Treba sačuvati ljude jer to je naše blago i bogatstvo. Ionako nas je sve manje, moramo pomoći jedni drugima. Što se tiče branitelja, posebno onih koje poznajem, oni ne žele tražiti pomoć. Idemo do njih jer imamo povjerenje jedni u druge.«
