Hilal Elver, posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za pravo na hranu, i Baskut Tuncak, posebni izvjestitelj za štetne tvari, napisali su izvještaj upućen Vijeću za ljudska prava. Službeni dokument Opće skupštine Ujedinjenih naroda objavljen je krajem siječnja. U tom se izvještaju autori vrlo kritički osvrću na problem pretjerane uporabe pesticida u poljoprivredi, agrokemikalija koje imaju razorne posljedice na ljudska prava, na zdravlje, okoliš i cjelovito društvo. S obzirom na ozbiljnost dokumenta i na značaj institucije koja ga objavljuje, nemoguće je ignorirati tvrdnju stručnjaka da agrokemija čini poljoprivredu – neodrživom.
Autori se koriste vrlo oštrim rječnikom i bez »diplomatskih izjava« optužuju agrokemijsku industriju za »sustavno poricanje šteta«, za »agresivnu i nemoralnu marketinšku taktiku« te za »opsežno lobiranje u vladajućim strukturama«. Oligopol udružene kemijske industrije (Monsanto/Bayer, Dow/Dupont i Syngenta/ChemChina) kontrolira više od 65 posto svjetske prodaje pesticida, ali i 61 posto svjetske proizvodnje sjemena. Nametnutu ideju da je bez pesticida nemoguće proizvoditi dovoljno hrane Elver smatra – mitom. »To je mit! Uporaba velikih količina pesticida nema nikakve veze s rješavanjem problema gladi. Prema podatcima Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO) danas možemo nahraniti više od 9 milijardi ljudi. Proizvodnja raste, ali problemi su siromaštvo, nejednakost i distribucija hrane.«
U sedam točaka uvoda autori navode osnovne ekološke, ekonomske i javnozdravstvene posljedice industrijske poljoprivrede koja se temelji na masovnoj uporabi kemijskih sredstava. Procjenjuje se da zbog akutnih trovanja pesticidima svake godine umire 200 tisuća ljudi, i to većinom u siromašnijim zemljama. Dugotrajne posljedice izloženosti pesticidima teže je odrediti, no sigurno je da su mnoge kronične bolesti u ljudi izravno povezane sa štetnim djelovanjem pesticida. Ovisnost poljoprivrede o agrokemikalijama kratkoročno je rješenje koje potkopava sigurnost hrane sljedećih generacija. Pesticidi onečišćuju podzemne vode, narušavaju bioraznolikost, potiču pojavu superkorova… Prema članku 11. Međunarodnoga sporazuma o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima hrana i voda onečišćene pesticidima narušavaju temeljno ljudsko pravo na hranu i vodu.
Osnovna je poruka izvještaja da pesticidi i »prinos po hektaru« nisu stvar samo agronomskoga sektora. Način proizvodnje hrane tiče se svih, o tome moraju suodlučivati sektori zaštite okoliša, zdravstva i znanosti, udruge potrošača… Autori se zauzimaju za cjelovit pristup problemu jer industrijska poljoprivreda nije isključivi »vlasnik istine« o optimalnom uzgoju usjeva. U cijenu pesticida treba uključiti sve kolateralne troškove njihove uporabe u koje ulaze medicinski troškovi, troškovi čišćenja i eliminacije pesticida iz voda u okolišu, troškovi povećane emisije ugljičnoga dioksida…
U petom se poglavlju izvještaja nude alternativna rješenja i mjere kojima bi trebalo znatno smanjiti uporabu pesticida. Ekološka se poljoprivreda već godinama nameće kao superiorniji i vrjedniji način uzgoja usjeva. Autori govore i o drugim agroekološkim mjerama poput funkcionalne bioraznolikosti kojom se povećava otpornost biljaka na bolesti, promicanje malih obiteljskih gospodarstava, uzgoj kultura na prikladnim lokacijama gdje one dobro uspijevaju, izbjegavanje monokultura i genetski modificiranih usjeva… Postupna eliminacija pesticida je moguća. Dobar su primjer zemlje zapadne Europe, posebice Francuska u kojoj je u posljednjih dvadesetak godina količina insekticida smanjena za 65, a herbicida za 36 posto!
Taj je izvještaj Ujedinjenih naroda vrlo koristan za korekcije hrvatske poljoprivredne strategije. Treba ga iskoristiti i potaknuti zdrave poljoprivredne politike koje promiču obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ekološku poljoprivredu i smanjuju potrebu odnosno ovisnost o pesticidima. Nove trendove mogu ignorirati samo neupućeni ili oni koji imaju financijske ili ideološke interese. Eliminacija pesticida ekološki je i ekonomski povoljna jer u Hrvatskoj nitko ne proizvodi djelatne tvari pesticida, one su uvozna »roba iz šlepera«, kojom se narušava poljoprivredna suverenost naše zemlje.
Osim toga, zabrinjavajući podatci o povećanoj učestalosti raka u Hrvatskoj velikim su dijelom povezani s konzumacijom hrane onečišćene pesticidima i njihovim razgradnim produktima. Prema izvješću UN-a 60 posto pesticida u hrani čine vrlo štetni sistemski herbicidi. Hrvatska ima priliku slijediti upute i preporuke stručnjaka iz Ujedinjenih naroda ili ostati u »divljem braku« s agrokemijskom industrijom i uvoznim lobijem.
