– Vidi ga, »mladi gospon« – podbada me ženica Jelica pod rebarca dok zajednički praznimo vrećice našega tjednoga šoping ulova – da te čovjek ne zna, još bi svašta pomislio… Kako je samo uzeo taj kikiriki da ga nisam ni vidjela?…
– Tko, ja? – zatečen sam, pa rođena me žena doživljava tako hrabrim da bih njoj pred očima uzeo cijelu tu vrećetinu omiljenih grickalica u ljusci.
– A ne, sigurno sam ih ja uzela jer uživam poslije sedam dana usisavati po svim utorima i naborima trosjeda gdje ti uspiješ to nadrobiti! A baš sam te htjela na blagajni priupitati, ali odustala sam da te ne brukam…
– Daj ne sviraj, uzela si to sigurno za svog brata-termita, a sad se praviš nevinašce! – nedužan, ne popuštam, izvlačeći istodobno stvari s dna druge dućanske vreće bez dna – Oo… oooho, pa i to! Omiljene čokoladice moje Jelice? S grožđicama, to mi bar ne možeš reći da si uzela za djecu, jer grožđice miču i iz orehnjače! Lijepo se nakupovala moja dama, fale još samo anatomski ulošci za čukljeve…
– Pa ti si… ti si se najeo norih gljiva s onim svojim norim društvom! Sad, dok sam na predsisvetskoj dijeti, da si uzmem čokoladice?! – prilično uvjerljivo zvuči i probuđena goropadnica u mojoj krotkoj ženici.
– Hmmm… pa otkud onda sve to u našoj potrošačkoj košarici? Ma… – sine mi »heureka« – to nam je sigurno zabunom ubacila ona baba dok ste brbljale na blagajni!
– Koja blagajna, koja »baba«?
– Ona koja je muštrala muža kao »pionirčeka«, misliš da vas nisam čuo? Prvo ga je pomicala uz traku ko sanduk mineralne, a onda ga je potjerala skroz, »da ne smeta«. Ona, koja ti je rekla da su »svi muški za ništ«, a ti joj dala za pravo.
– Pa kad je u pravu, nesnalažljivi ste i »niškoristi«, posebno u dućanu! I dobro je rekla da vam pet puta možemo reći istu stvar, a da ćemo to poslije same triput obaviti, prije nego dočekati od vas da shvatite što ste trebali napraviti!
– I još je rekla, kao u šali – pamtim i ja, iako sam u dućanu strateški ostao na dva metra od dvije furije – da bi sve nas muške »trebalo po čelenki«. A taj njen siromah baš posred »čelenke« je imao neki bubotak pa, ako nije jednorog, nekako mislim da je njega već »tuknula«…
– Ma daj, deda je tak’ zmotan da se valjda lupio u frižider s pivom jer nije vidio da su ispred vrata! – i Jelica se ukopala pa tuče iz rova. – Možda je on punio naša kolica?
– Sigurno, ako te čuo što s njegovom ženom šuruješ!
– Hej, a što je sad ovo?… »Dinosauroljupci«? Hajde, ovi hot čipsovi, to si valjda uzeo za gledanje tekme, ali ovi dinosauri, Bože dobri, njih ni na blagajni nisam vidjela! Pa jesu li na računu, ti su čak gumeni, nisu ni za jelo?!
– Kakvi čipsovi, kakvi dinosauri? – drugi put krivo optužen, prvi put i ja dižem glas.
– Hej, tata, mama, – potpunu galamu stvori naš doletjeli podmladak – super za dinosaure! Vidi, i čips, hura! A jeste nam donijeli onaj sladoled s reklame?
– Malo je falilo… valjda taj mali magarac koji je stavljao stvari u naša kolica baš taj slatkač ne voli… – počinjem biti zlurad. – Jedino mi je drago što sad taj doma ne će naći ni kikiriki, ni čips, ni… Ma tko je to samo nama trpao kolica?!
– Ha, ha! – slatko nam se došao smijati punac. – A možda su se konačno u dućanima dosjetili zaposliti »ubacivače u košare«, za podizanja prometa? Svaki dan i vidim da traže zaposlenike… Ne bi im to uopće bio loš potez, s koliko mozga vi idete u te vaše centre za »šop… anje«! Potrošačko ludilo! Sve ćete vi nakraju na blagajni platiti jer ne znate ni tko vam glavu nosi, a kamoli tko vam kolica puni! Šteta samo što vam nitko nije ubacio i komad pršuta, već sam zaboravio kako miriši taj pajcekov sektor…
