– »Nemaš proljetnu jaknu! Izgledaš ko stari odrpanac!«… Što sam mogao – pravdam se Dankecu za nedolazak na naš nogometni utorak – nego s njima, ženama, obići cijeli centar grada i još sve te nove centre, »hramove boga šopinga«?!
– Jesi bar kupio što? Prave li još jakne i za takve medvjede? – očito i Dankec ima problema s novim krojevima i brojevima za »ljude gliste«.
– Ma, kupio sam nekakvu samo da se Jelica smiri… – smirujem se i ja. – Ali doživio sam i neobično potrošačko-kulturološko »prosvjetljenje«. Pa, stari, jesi ti vidio kakve su lutke danas po izlozima? Proletjelo mi pred očima djetinjstvo, ma cijeli život, kad sam se zagledao u lutke! Sjetio sam se kad sam kao klinac potezao tatu za ruku da što dulje ostanemo pred izlogom. Uživao sam gledati lutke koje su izgledale kao stvarne. Ne samo što su bile odjevene po zadnjoj modi, već su imale »žive« oči, rumene obraze, besprijekorne frizure o kakvima je moja mama mogla samo sanjati. Bile su te lutke kao žive, pravi ljudi! Sjećam se, jednom je čak neki zafrkant, valjda glumac, stao među lutke kao jedna od njih da malo »poplaši« i nasmije prolaznike, na veselje skrivenih kamermana! Bilo je u tim lutkama uloženog truda i rada, da izgledaju što vjernije i privuku kupce da kupe baš tu haljinu, to odijelo koje je na njima. Onda su se, koje desetljeće kasnije, počele pojavljivati lutke ogoljenih glava, bez kose. I bez »živih« očiju. Sličile su na skulpture, kipove odjevene »da im ne bude hladno«. A same su djelovale hladno, artistički i bez duha, premda još uvijek pristojno. Iako tad bijah veći i s nešto više umjetničkoga znanja, bilo mi je pomalo žao što su nestale one »žive tete i stričeki« koji su me iz izloga »gledali«… Još desetljeće kasnije, kad mi je već žena kupovala garderobu, u prolazu sam primijetio da mnoge lutke više nemaju ruke ili noge, ili oboje. Da lakše stanu u izloge? Da bolje pokažu baš onaj odjevni predmet koji nose?… Ali ovo danas!! Nakon što valjda »dvajst« godina nisam obraćao pozornost na lutke u izlozima… Pa, brate, te lutke! One danas, makar i nemale cijelih udova, takve su da bi mi nekoć tata sigurno rukom pokrio oči da prolazimo kraj takvih izloga! Gole i polugole, izvijene, »raskrečene«, u kojekakvim lascivnim pozama… Hajd’, valjda da se vidi kak’ će se gaće il’ grudnjaci i na nama »razvlačiti«? Ali, ono »najbolje«, ono stresno, te lutke… mnoge više ni glave nemaju!! Kao, što će glava lutkama koje prikazuju donji veš? Za nosit’ majicu il’ hlače valjda i ne treba glave?!… Koji šok za dijete u meni! Ostale su moje omiljene »žive« lutke iz izloga ne samo bez duha i vica, nego i bez glava! Baš sam se razočaran vratio, makar i s novom jaknom…
– Čuj, stari, sad si mi sve rekao! – prekine me Dankec, i on zamišljeno »sjetan«. – I o dućanima i o modi, o umjetnosti i kulturi, ali još više o društvu i medijima! O politici, o HAVC-u, o pokradenim dnevnicama, o »Noboctima«, o našim vlastima… Nisu samo lutke ostale gole ili bez glava! Svakodnevno nam se toliki pokazuju goli, sasvim ogoljeni u svojim krađama i muljažama, ali i dalje se svejednako drsko »raskrečuju«, u lice nam lažu tvrdeći da su »čedno odjeveni«, za uzor!? A nema »glave«, odlučnosti i volje, ni pameti… Pa kad se baci jedna »dimna anonimna«, u klubu koji formalno nit’ ne postoji, »prosuzi« javno cijela država s najviših vrhova, a prave zaglušujuće »bombe« koje im očevidno razotkriju tatove državnog novca i pljuvače po narodu, takve se »bombe« gura pod tepihe, u redakcijske bunkere, ma… i pod zemlju, samo da ne odjeknu! Tad se od vrha do dna pognu, ma… tad nestanu sve glave, glavice i glavešine!?! Pfff… sit sam već lutaka u izlogu, lutaka bez glave!
