Kršćanski put do Boga put je koji čovjeka vodi do Božje ljubavi i neizmjernoga milosrđa. Čovjek susreće Boga koji tiša oluje života – koji poziva na mir i hrabrost te daje sigurnost svoje nazočnosti. Kralj David, svjedoči Sveto pismo, prekoračio je svoje kraljevske ovlasti zbog tjelesne požude, zbog nemogućnosti nadvladavanja nagona koji je, na kraju, od njega učinio ubojicu. Unatoč posebnoj ljubavi i velikomu Božjemu obećanju, David upada u smrtni grijeh upravo u trenutku svoje pune zrelosti, kada se od njega s pravom moglo očekivati život bogat dobrim djelima. I ne samo to. Nakon što je učinio grijeh preljuba s izvanredno lijepom Bat-Šebom, ženom Urije Hetita, David ga je pokušao prikriti bijednim i ogavnim spletkama. Zbog dobra kraljeve duše, Bog na Davidov dvor šalje svoga proroka Natana. On svojom pričom o krađi ovčice nesretnom siromahu pogađa Davida u savjest. David je razgolićen, kamen je odvaljen i na površinu je izišla sva pokvarenost njegove duše. Što može učiniti? Poricati? Braniti se? David se čak ne pokušava braniti, nego obara glavu i priznaje: »Sagriješio sam protiv Gospodina.« U tom trenutku Božje je srce slomilo svaku ljudsko logiku, razbilo mračni vrč osvete i s vedrinom pohitalo k neviđenomu i neočekivanomu zaključku: »Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: ne ćeš umrijeti.«
Božje je milosrđe poput stijene, stijene koju nitko ne može ogrepsti, a kamoli ukloniti. Bog je dobar, vjerno dobar. Pred tom dobrotom čovjek može samo uskliknuti s piscem psalma: »Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život dobrota njegova.«
Bog je takav, Bog je čudesno takav: ljubav i vjernost. Ljubav i vjernost dva su izraza za isti pojam, a temelje se na središnjoj poruci Svetoga pisma: Bog je ljubav. Bog bogat milosrđem i ljubavi stoji na uzburkanom moru čovjekova života: tiša valove, zapovijeda olujama, daje sigurnost svoje nazočnosti. Valja mu se povjeriti, otvorena srca darovati Isusu svoje strahove i nesigurnosti, svoju samoću – jer bez Isusa samoća postaje osamljenost. Darovati mu valja rad, učenje, izazove, odluke… jer bez Isusa ništa nema smisla.
Valja dakle ponijeti Isusa u svoj svagdašnji život. Možda se ponekad čovjeku čini da se ništa nije ili ne će promijeniti, no s Isusom se vlastitim poslovima pristupa iz nove perspektive. Što god čovjek radio, ako mu je srce kod Isusa, čovjek tada gradi Božje kraljevstvo i njegovu ljubav čini vidljivom u svijetu.
