Tražeći znakove u sebi i oko sebe, neprimjetno se troši mnogo vremena. Pogled u nebo, u vodu, promatranje oblaka… Čovjek traži i gleda, a često ništa ne vidi. Zapravo, što čovjek traži? Mudraci su slijedili zvijezdu koja ih je odvela do Djeteta povijena i položena u jasle. Odvela ih je do Stvoritelja i Spasitelja svijeta. Tražeći znak, što zapravo ljudi žele doznati? Jesu li to samo potvrde onoga što ljudi smatraju da je ispravno, istinito i točno ili su to tek dokazi vlastite nesigurnosti. Nesigurnost odvodi u područje straha. Strah je obrambeni mehanizam koji je dobar u trenutku opasnosti. To je negativan osjećaj zbog stvarnoga ili nerealnoga razloga. Često ga se ne može opisati niti odrediti njegov izvor, ali nelagoda koju izaziva može biti gotovo opipljiva.
Strah nije dobar kada se događa u odnosu, bilo poslovnom ili bračnom. U poslovnoj sferi ljudi se boje da ne izgube posao i ne postanu još jedan broj na dugom popisu Zavoda za zapošljavanje. Strah može biti znak da je vrijeme za promjenu ili iskorak. Teško je napraviti korak u nesigurnost, no i to je znak da se iz čovjeka može izvući upornost, neustrašivost, ali za to je potrebna vjera. Tada se lome oklopi koji guše. Vjera i pouzdanje u Boga potiče čovjeka da u sebi otkrije potencijale i snagu za nove vizije i otkrije neke svoje talente za koje nije ni znao da stanuju u njemu.
Strah u braku jedan je od najgorih strahova koji uništava, guši, degradira, ponižava, dane pretvara u moru kojoj nema kraja. Taj strah gura u tamnicu povlačenja. Kada se ljubavi i istinom u vjeri pobijedi strah, prestane se živjeti u laži, tada prestanu strahovi. Znakovi daju informaciju, upućuju i daju smjer. Katkad su očiti, a ponekad su suptilni i gotovo neprimjetni. I ljudi Isusova vremena tražili su znakove. Iskušavali njegove moći. Uporno su tražili dokaze – znakove njegove Bogočovječnosti, a on jest Božji sin, rođen od žene. Toma je išao dalje, tražio je da svoju ruku stavi u Kristove rane, da se uvjeri, da potvrdi, tu beskrajnu ljubav koja se dogodila na križu. Božjim znakovima ljudi žele povećati povjerenje u Onoga koji je čovjeku poručio da se ne brine tjeskobno što će jesti, piti ili obući. Ptice nebeske niti siju, niti žanju, nebeski Otac ih hrani i kaže da su ljudi mnogo vrjedniji od ptica. Sigurnost i povjerenje da će svaki dan, ako ga se prepusti s povjerenjem u Božje ruke, proći u njegovoj otčinskoj brizi. Znakovi koje ljudi traže zapravo su posvuda. Dokazuju da su ljudi djeca Božja bez obzira koliko strahovi i životne nesigurnosti govore da su prepušteni sebi u vlastitim tugama, siromaštvu, bolesti – jer Otac je uvijek uz svoju djecu. Valja ga zazvati kroz molitvu u dan tjeskobe, pomoći će, treba mu zahvaliti. Koliko god bilo teško, on čovjeka nikada ne ostavlja.
