Mnogo je generala poslije bitke. A bitka još nije završena. Jasno, riječ u gotovo svakom razgovoru ovih dana najprije mora biti o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Vrijeme je euforičnoga predaha nakon depresivnoga vikenda kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. Sve stane u tri dana, od riječkoga remija s Finskom 1 : 1 u petak do kijevskoga slavlja protiv Ukrajine 2 : 0 u ponedjeljak. Od smjene izbornika Ante Čačića do imenovanja novoga stratega Zlatka Dalića. Nije ovo pokušaj da se dokuče silni napisi prije i poslije (ne)uspjeha, jer o završnom dojmu prosuđivat će se nakon dodatnih kvalifikacija u studenom. Tada će biti najviše generala. Ovaj zapis, među ostalim, više je iščuđavanje darovitomu naraštaju koji je imao dvije prilike na europskim smotrama otići prema svjetskim Blaževićevim »brončanima«, ali nije uspio – kako u Austriji 2008. tako i u Francuskoj prošle godine. Reprezentacija, neovisno o izborniku, zrcalnim odnosima društva u nogometu, i obrnuto, vrijedi i više od pukoga nastupanja na najvećim nogometnim smotrama. Od hrvatske samostalnosti peti se put dovela u situaciju da mora igrati famozni »baraž«, i nadati se svojoj kvaliteti više nego zakonu velikih brojki i pravilu »Hrvatska uvijek prolazi bonus utakmice«. Nema sumnje, i kao nositelj, i kao »sretni gubitnik« prvoga dijela kvalifikacija, Hrvatska svojim imenom i pozicijom u svjetskom nogometu ulazi kao favorit i… ovdje zapravo treba stati, onako kako je stao Miroslav Blažević 1982. kao trener »Dinama« ususret utakmici protiv »Hajduka« i dreknuo, kako je opisao Pero Zlatar u »Priči o Dinamu«, tako da se sve orilo: »Ma što bod, hoću oba!« (Tada se za pobjedu dobivalo dva boda, op. a.).
Kakav bod, kakve kalkulacije, kakve dodatne kvalifikacije!
Bez podcjenjivanja ijedne momčadi, Hrvatska je morala biti prva u svojoj skupini I, nisu to kavanske i revolucionarne priče, nego i vrijednosna računica igrača, njihova pojedinačna uloga u klubovima, ali i prikazana igra (koliko-toliko) sve do kobne ljetne utakmice s Islandom, na koju je izabrana vrsta otišla izmorena sezonom, i umjesto da riješi pitanje putnika u državu Vladimira Putina, nastale su nevolje, dvodnevna kišna muka s minimalnom pobjedom protiv najslabije momčadi – Kosova, turski marš uz Tosuna umjesto Mozarta u Eskisehiru, a potom i već spomenuti rujevički »harakiri« s mirisom Soirija, finsko-namibijskoga napadača koji je zapaprio i Čačiću, i Mamiću, i Šukeru, i Subašiću, i Modriću, i… Valjalo se vaditi i dokazati čak i onu staru »nisu u par dana mogli zaboraviti igrati nogomet«, a vjerojatno bez te »bezizlazne situacije« i valjda stotoga nogometnoga »Dana D« otkako je hrvatske samostalnosti ne bi ni došlo do kijevskoga sretnoga ponedjeljka. Dva gola Andreja Kramarića donijela su zasad mirniju nogometnu (da, i društvenu) zbilju.
Ova reprezentacija vrijedi polufinala Svjetskoga prvenstva, ali to oni, igrači i stožer, moraju sami shvatiti. Kao što su shvatili slovenski košarkaški reprezentativci, umjesto naših, ili kao što su Portugalci one blesave lenske noći više vjerovali u sebe, i imali stav »mi smo prvaci«. Bez tog stava, uvjerenja, ne postaje se prvakom. Da, lako je to napisati iz kaučastoga novinarskoga diskursa, ali smiješno je »dokazivati« tragikomediju proteklih kvalifikacija, ni redatelji crtanih filmova ne mogu se pohvaliti spletom nevjerojatnih okolnosti, sve bizarnijih iz ciklusa u ciklus, iz natjecanja u natjecanje. Koliko vrijedi hrvatska nogometna reprezentacija? I površniji poznavatelj nogometa složit će se – više nego što su joj rezultati pokazali. Hrvatska je gotovo stalni sudionik rečenih završnih smotra, danas s igračima u udarnim rolama »Real Madrida«, »Barcelone«, »Juventusa«, »Intera«, s dragocjenim mladim kadrom u nadolasku U-21, brušenim draguljima Vlašićem, Morom i ostalima. Umjesto traženja mlađih putnika za Rusiju, valja sada Hrvatskoj preko Otoka i dviju Irski, jednako sjeverne Švedske ili, pak, druge krajnosti, vruće theodorakisovske Grčke istraživati postavljenu dvojbu – komedija ili tragedija? Držić ili Sofoklo? Trebat će na tom putu (vjerovati je sretnomu, razigranomu) razbaštiniti i licemjerje, nedostatak »gradi se – ne gradi se« strategije nogometnoga kampa i vječno improviziranje s (ne)dostatnim uvjetima. Tužno je infrastrukturnu zbilju svoditi na rujevički travnjak, kao što je tužno, iako je ostalo u sjeni loptačkih zbivanja, prebacivati utakmicu iz Osijeka u Rijeku. Ako se već inozemne selekcije kiselo nasmiju pri pogledu na »slatke« maksimirske Pompeje, i ako prva jesenska kiša napravi plivački bazen »Mladost« od nacionalnoga stadiona, nedopustivo je otkazivati domaćinstvo u gostoljubivoj majci Slavoniji. Zar se u hrvatskoj stvarnosti uglavnom mora krpati »pet do 12«, zar se na mnogim »nijansama sive« mora doktorirati u toj minuti, toga sata, svakoga dana?
I kao što je golema većina hrvatskih građana pametnija i stručnija od nogometnoga izbornika (neovisno o imenu) ostaje ipak »mudar« zaključak – neka se svakomu igraču dopusti njegova prirodna pozicija, filozofiranja i kontrolirani nogomet nisu nikoga odveli na europski i svjetski tron.
A do njega se dolazi i »voljnim momentom« kojega je nedostajalo protiv Finske, i pobjedničkim usklikom »najbolji smo, pa što bude«. I koliko god komu izgledalo čudno, još uvijek su himna, zastava, grb nacionalnoga saveza i »kockasti« dres vrjednote prema kojima je Hrvatska prepoznata u svijetu. Ne, ne igra hrvatski igrač samo za svoje ugovore i egzistenciju vlastite unučadi, nego i igrom, ponašanjem, izjavama – svjetla ili pomračuje obraz cjelokupne domovine, kako u njoj, tako i u inozemstvu. Gledano očima materijalnoga, novac ostvaren plasmanom na Svjetsko prvenstvo nije samo privatni novac; gledano očima duhovnoga, nacionalni ponos (i sram) nisu, nažalost ili nasreću, privilegija samo jedanaest izabranih reprezentativaca, pričuva i izbornika. I nije nevažno, i nije ni desno ni lijevo, ali previše je onih koji bi radije da Hrvatska ne uspije izboriti rusku vizu, od neprekidnih huliganskih ispada, zlonamjernih anonimnih komentatora virtualne »zbilje«, demokracije u ime jednoumlja, svođenja nogometa na jedno ime, kao da je ono uguralo dvije lopte u mrežu Pjatova umjesto riječko-hoffenheimskoga purgera »Krame«. Neka ovih mjesec dana do raspleta bude namijenjeno promišljanju – ponovno, i nogometnomu i društvenomu – quo vadis, Hrvatska? I u nogometnom, i u društvenom pogledu. Je li želja samo nastupiti na SP-u u Rusiji ili otići i barem dva koraka dalje? Smije li se sanjati i one najveće ciljeve, pa »makar« završilo i trećim mjestom, kao jednom davno na pariškom Parku prinčeva.
Taj cilj, postavljen u desetogodišnjem razdoblju, a ostvaren već na Dan neovisnosti 8. listopada 2017., ostvario je 21-godišnji Zagrepčanin Tin Srbić. I neka bude dopušteno parafrazirati najvećega mu imenjaka, ali »kako je lako biti mlad, tako mlad, a svjetski prvak«. Daleko od očiju javnosti i televizijskih kamera, mladi student strojarstva u Montrealu je na Svjetskom gimnastičkom prvenstvu osvojio zlatnu medalju na preči, i tako nadmašio svojega učitelja Marija Možnika. Iako je već u prvim izjavama Srbić dao naslutiti kako svoj uspjeh ne smatra najvećim u povijesti hrvatske gimnastike, nego je to pekinško srebro Filipa Udea, nema sumnje da Tinovo zlato može i mora promijeniti – barem uvjete. Doista, može se povući paralela s hrvatskom nogometnom reprezentacijom, jer se pokazalo da ni proračun, ni (pogrješna) percepcija športa ne mogu izgraditi nacionalni stadion i dvoranu dostojnu reprezentacija. Doduše, međimurski entuzijasti podignuli su »Aton« u Nedelišću, pokazali da se može kad se hoće, a Zagreb kao da nije metropola kad je riječ o uvjetima u kojim najbolji športaši nastupaju, i da nije bilo Svjetskoga rukometnoga prvenstva 2009., komotno bi zaključak bio – Hrvatska po športskim objektima kao da još živi u socijalističkom dobu. Vrijedno je istraživanja – ima li ijedna europska i svjetska metropola i njezina okolica ruševnije građevine, a toliko medalja oko vrata svojih športskih asova? Blago rečeno, bez dovoljnih zaletišta u gimnastici, s jednim »pravim« bazenom i atletskim trkalištem, Hrvatska je fenomen baznih športova. Kao da vrijeme stoji, a dječaci poput Tina Srbića postaju svjetski seniorski prvaci. I slušaju obećanja, pa (nikom) ništa. Hoće li se što promijeniti? Ili je bolje svim gimnastičarima uhvatiti se knjige, bez koje ionako ne mogu, za razliku od nogometaša, osigurati mirnu starost. Tako su karte raspodijeljene, obećanja zadana, što da se radi, kad se termini gimnastičkih i drugih prvenstava ne poklapaju s izbornima.
Ostat će Tin Srbić i njegov trener Lucijan Krce dovoljno ustrajni, jer sanjaju Olimpijske igre u Tokiju, no zar svaka gimnastička priča mora nositi socijalnu dimenziju, kao da je »Rocky« novoga doba, i kao da se ništa ne mijenja, nego ostane na kostelićevskim fenomenima – ako se moglo uz luk i špek, ako se može bez austrijskih uvjeta, ako se može… Jednom će netko trebati reći – ne može. I odlučiti – komedija ili tragedija? A nogometaši neka se postave kao svjetski prvaci. Kao Tin Srbić. Na preči ne znaju, ali nogomet nisu zaboravili igrati. Ako bude dobre volje, još uvijek se može daleko. Karakter se čeliči u najvećim iskušenjima, kada je već do njih nepotrebno moralo doći. Sada neka se nužno očeliči, trebat će im u budućnosti. Ako istinski u srcu ne žele biti jadni »lelek sebra«, nego moćni krik nogometnih šampiona.
