Čitajući novodoneseni Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe (nacionalna mirovina), može se zapaziti da je zakonodavac izričito propisao da će se te mirovine isplaćivati preko poslovnih banaka (članak 10. st. 1.). I dalje vrijedi upitati zašto je isključena mogućnost isplate preko pošte. Naime, pretpostavlja se da će tu mirovinu pretežno ostvarivati starija populacija iz ruralnih područja, kojoj su pristupačnije pošte nego poslovne banke. Osim toga silit će se korisnike tih mirovina na otvaranje tekućih računa u poslovnim bankama, koje su u pravilu u većim mjestima, dakle udaljenije, a time i nedostupnije. Korisnik će morati osobno putovati radi podizanja mirovine, a u slučaju primanja mirovine preko pošte poštar bi mu je dostavio na kućni prag.
Kako ništa nije slučajno, dakle sve ima svoju interesnu pozadinu (narod kaže: »Nije bez vraga«), tako su i isplate tih mirovina obvezno zajamčene kao dodatni posao (zarada) poslovnim bankama.
Zato se nameće pitanje komu zakonodavac pogoduje? Bankama (koje nisu u hrvatskom vlasništvu) ili Hrvatskoj pošti? Odgovor valja potražiti u malom povratku na isplate hrvatskih mirovina u bivšoj SFR Jugoslaviji. Tada su se hrvatske mirovine pretežno isplaćivale preko Poštanske štedionice u Beogradu. Ondašnja hrvatska rukovodstva tada triju postojećih mirovinskih fondova (radnika, obrtnika i poljoprivrednika) imala su zaključen poseban Sporazum o isplatama mirovina preko Poštanske štedionice u Beogradu (primjena od 1978. g.). Takav sporazum bio je sastavni dio tadašnje politike koja je nastojala oslabljivati financijsku moć hrvatske privrede. Naime, izvlačenjem novca za mirovine i njegovim slanjem u Beograd da bi se vršile isplate u Hrvatskoj (ali i drugdje), slabjele su se kreditne mogućnosti plasmana toga novca u Hrvatskoj. Naknada za tu transakciju ugovorena je u visini od 0,65 posto od ukupne mase svih isplata, uz mogućnost povećanja ako bi se povećale ostale usluge platnoga prometa poštanskih organizacija (dakle bila je uračunata tadašnja velika inflacija). Tako je do kraja 1989. g. ta naknada bila povećavana šest puta te je najzad umjesto 0,65 iznosila 6 posto. Pozitivni efekti takvoga privilegiranja bili su za Srbiju očiti. Ostvarivan je znatan ekonomski efekt (zarada Beogradske pošte), povećavani su kreditni potencijali druge republike, omogućeno potpunije zapošljavanje, ostvarivan je veći dohodak i dr. Tako je ondašnja hrvatska pošta, a time i gospodarstvo, bila višestruko oštećivana. Dodatno zakidanje zbivalo se zbog činjenice da se novac za isplatu morao dostavljati u Beograd najkasnije petnaest dana prije isplate, što znači da je za 12 mjesečnih isplata hrvatski novac bio izvan prometa u Hrvatskoj najmanje šest mjeseci godišnje. Dakle, tim novcem hrvatskih umirovljenika tada su raspolagali drugi, a zna se što je to značilo u doba galopirajuće inflacije, koja je omogućivala velike zarade tim »trgovcima novcem« koji su ubirali velike kamate. Pokušaju tadašnjih rukovodstava hrvatskih pošta da se to prekine ondašnja medijska propaganda glasno se protivila napisima: »Poštari ne će nositi mirovne« i sličnim. Bio je to jedan oblik pljačke Hrvatske u tom području, posebice zbog činjenice da se to nije primjenjivalo za druge republike bivše Jugoslavije.
Današnje pak poslovne banke koje imaju monopol na isplate mirovina nalaze se u sličnoj ulozi kao i nekadašnja Poštanska štedionica u Beogradu. Sličnost je i u činjenici da »naše« poslovne banke nisu u pretežnom vlasništvu Hrvatske, kao što to nije bila ni Poštanska štedionica u Beogradu.
Nije jasno koji su razlozi da se prednost u davanju prava na isplatu mirovina daje poslovnim bankama, a ne Hrvatskoj pošti. Pošta ima razgranatu mrežu i daleko je bliža unutrašnjosti Hrvatske od banaka. Osim toga nije poznat slučaj bankrota pošte, nigdje na svijetu, za razliku od banaka koje često bankrotiraju, a time i ugrožavaju isplatu mirovina. Takvim zapostavljanjem pošta, kada je riječ o isplatama mirovina, prisiljava se poštanske organizacije da se pretvaraju u male špeceraje u kojima se prodaju slikovnice, knjige i druge sitnarije. Začuđujuća je i činjenica da se nitko iz Hrvatske pošte javno ne oglašava o takvu obezvrjeđivanju uloge pošte kao institucije. Smanjuje se broj njihovih lokalnih jedinica, a i zaposlenika.
S druge strane uz klasične banke djeluju i druge bankarske institucije mirovinskih fondova, koji ostvaruju dobit, ali isplaćuju male mirovine II. mirovinskoga stupa. Zato je za sada taj njihov kapital (dobit) neke vrste »mrtvi kapital«, koji se premalo investira u materijalnu proizvodnju, a previše u razne obveznice, koje ne donose dobit. I na kraju, zapanjujuće je da se u izbornoj kampanji velike stranke, kao i svi njihovi mali »sateliti«, ne bave stvarnim problemima građana, kao što je način isplate mirovina, a ima ih bezbroj. Politika nije ostvarila obećanu želju »hrvatska lisnica u hrvatskom džepu«, ali se političari istodobno uspješno vrijeđaju, pa opet mire i ispričavaju ili preletavaju iz tabora u tabor. Kako zaustaviti to »ludilo«?
