Zanimljiv tekst nadahnut božićnim jaslicama i jednostavnošću sv. Franje u Večernjem je listu napisao Boris Beck. Zapazio je da mnogi ljudi više ne vjeruju u vječni život i besmrtnu dušu, što se smatra velikim civilizacijskim postignućem. »Bez duše ostalo nam je samo tijelo, pa se sada pretjerano brinemo o njemu: očekujemo da će tijelo biti vječno kao što je vječna bila duša. Liječnici su zamijenili svećenike, dijeta je zamijenila post«, niže primjere Beck te navodi da je odlazak u liječničku ordinaciju zamijenio ispit savjesti. Crkvenu zapovijed da se ljudi jednom godišnje ispovjede i pričeste, piše, zamijenio je imperativ da se obavi godišnji sistematski pregled pa su u skladu s tim bolnice zamijenile crkve. Ne vjeruje se službenoj medicini, nego se odlazi šamanima i vračevima, radiestezistima, majstorima reikija – samo da se pošto-poto stekne besmrtnost. »Jer mi od liječnika ne tražimo više samo zdravlje, nego spasenje. Vjera u Boga postaje materijalna, pa mora svega biti sve više. Zato se svake godine snimi još božićnih filmova i još božićnih pjesama. Imamo nove božićne popuste i nove božićne trendove: ove su godine šumski patuljci u modi, a orašari su zastarjeli.
Uvijek je premalo poklona, premalo ukrasa, premalo adventskih kućica – jer duboko u sebi osjećamo da ono čemu težimo ne smije imati kraj, pa se zato na svježoj božićnoj reklami za pivo ne smiju prestati kucati bocama, uvijek još jednom, još jednu rundu, dok svi ne padnu pod stol. Tako je to kad se materijalnim nastoji nadomjestiti duhovno.«
Ipak, Beck u pozitivnu tonu zaključuje: »Kao što osjećamo da nešto nije u redu s Božićem kakav su nam organizirali mediji i trgovci i turističke zajednice, tako i znamo prepoznati ljude koji su našli smisao života. A to znamo zato što se životni smisao nikada ne može istrošiti: to je onaj planinar koji uvijek iznova ide u brda, onaj čitatelj koji uvijek iznova ide u knjižnicu, ona majka koja uvijek iznova za djecu priprema odjeću i hranu – nikad im ne će dosaditi. Vidimo to u njihovim očima, u njihovoj vedrini i naizgled neiscrpnoj energiji. Jer onaj koga srce nikamo ne vuče, težak je i trom, i u dubinu povlači sve oko sebe. Tako i u sebi znamo prepoznati smisao svog života: to je skladba koju slušamo čitav život i nije nam dosadila, to je panorama koja nam je uvijek jednako privlačna, to je posao koji nam je uvijek zadovoljstvo raditi. To je Dijete koje se čudesno rodilo, bilo položeno u jasle, i pred čijom nam pojavom uvijek zastane dah.«
Djeca su, izbija to sve više na vidjelo, na razne načine žrtve pandemije koronavirusne bolesti. Bila su zabrinutija da se COVID-om ne zarazi netko njima blizak nego oni sami te su tako bila posebno izložena tihoj ili sekundarnoj pandemiji koja se odnosi na psihičko zdravlje, rekla je prof. Gordana Keresteš s Odsjeka za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na tematskom savjetovanju »Psihičko zdravlje djece i mladih za vrijeme pandemije i potresa« u organizaciji saveza društva »Naša djeca Hrvatske«, o čemu je u Večernjaku pisala Romana Kovačević. Psihologinja je rekla da Hrvatska pripada zemljama koje su najmanje učinile da zaštite mentalno zdravlje djece i funkcioniranje obitelji u pandemiji. Upozorila je i da đacima znatno padaju motivacija i radne navike te imaju rupe u znanju te da škole i vrtiće treba održati otvorenim mjestima dijaloga i učenja jer je pandemija posebno pokazala da odgojno-obrazovne ustanove u kriznim situacijama, osim obrazovne, imaju i moraju imati svoju socijalnu funkciju.
Novinaru Jutarnjega lista Dobroslavu Silobrčiću vjerničko je svjedočanstvo u razgovoru iznio športski direktor »Hajduka« Mindaugas Nikoličius, kojemu je zadaća dovoditi u klub vrsne igrače. Silobrčić ga ocjenjuje mladim, vrlo ambicioznim i sposobnim. Navodi i da je diplomirao pravo te da ga u Splitu zovu Niko. Zanimljivo je da nikad nije igrao nogomet, ali već dvadeset godina radi u nogometnim krugovima. Na opasku Silobrčića da je unio novi duh u Split i da je čudo prirode, Nikoličius je odgovorio: »Ja ne mislim tako; ja samo radim svoj posao.« Na Silobrčićevo zapažanje da za vrijeme utakmice u rukama vrti krunicu i na izravan upit je li vjernik odgovorio je: »Da, katolik.«
»A kad Hajduk postigne gol, prekrižite se«, nastavio je s upitima novinar, a sugovornik odgovorio: »Jasno, mi u Litvi smo katolici. Idem tu u Splitu svaki tjedan u crkvu. Tu u blizini stadiona imamo crkvu svetoga Ante… Svećenik Tomo veliki je dinamovac, što me motivira. Tomo je pošten čovjek pa razgovaramo o nogometu sat vremena. I meditiram u crkvi. Dobivam energiju u crkvi, pa ju prenosim drugima. Tako ja to vidim. Vjerujem u Boga.« Posvjedočio je i svoje domoljublje: »Dobio sam ime prema prvom litavskom kralju. Prije sedam stoljeća utemeljio je kršćansku Kraljevinu Litvu. Priznao ju je tadašnji papa.« Na novinarovu opasku: »Vi ste sada zvijezda Hajduka« stigao je jednostavan odgovor: »Zvijezde su tamo gore na nebu.«
