»Kada se shvati da je Bog postao Djetetom samo radi ljubavi prema čovjeku, kako ništavnim izgleda sve ostalo i kolike želje imamo da mu uzvratimo ovu bezgraničnu ljubav dajući mu ono što On želi, svu našu siromašnu ljubav. Ja ne znam kako se može sumnjati u Boga koji je tako slatke i nježne ludosti napravio da bi osvojio naše srce.« Napisala je to svojedobno španjolska svetica 20. stoljeća, bosonoga karmelićanka sv. Maravillas od Isusa, čije se štovanje sve više širi i Hrvatskom. Njezina poruka vjernicima može zvučati vrlo neobično, ali znakovita je baš za sadašnje doba: potrebno je da suvremeni čovjek počne činiti ludosti za Boga. Svojevrsna ludost u tom smislu bila bi, zapisala je svetica, u božićno vrijeme u potpunosti se predati nježnosti Božjega Djeteta, u potpunosti zaboraviti na sebe i posvetiti se samo njemu.
Doista, prosinac je posljednjih desetljeća, pogotovo preko oglašivačke industrije i trgovine – a to se uvuklo čak i u politički govor – postao svojevrsni automat za ispunjavanje želja, »željomat«. Na tom »blagdanskom uređaju« kao da postoji izbornik za želje: mir, blagostanje, zdravlje… No dojam je da je taj društveni uređaj ozbiljno zakazao ostavši bez pogona jer iako se želi mir, dolazi više nemira; iako ljudi jedni drugima više žele zdravlja, bolesti se množe (dovoljno je pogledati kamo je svijet dovela pandemija i otežan pristup zdravstvenim uslugama oboljelih od drugih bolesti). Iako se sve više ulaže u kićenje ulica i drugih javnih prostora, sve manje se, pa čak i s visokih europskih političkih instanca, uopće spominje Božić, Bog, Sin Božji… Drugim riječima, od silnih popisa želja i od njegovanja blještavila gotovo da se promiče među ljudima vladavina bogozaborava. Zato je u sadašnje božićno vrijeme, praćeno brojnim krizama koje se zakonom spojenih posuda prelijevaju jedna u drugu, potrebno učiniti posvemašnju ludost i u središte ponovno staviti – Dijete Isusa. Kao što ratar znade da kruha ne bi bilo da pšenično sjeme nije posijao u zemlju, kao što ribar zna da ribu ne bi ulovio da nije ispleo mreže i bacio ih u more, tako su sva nastojanja suvremenoga čovjeka da stvori idilu bez Boga isprazna bez novorođenoga Isusa, sina Božjega.
čovječanstvu jest to što se u biblijskom izvještaju o događajima u Betlehemu prije više od 2000 godina ni jedan svjedok Isusova rođenja ne može poistovjetiti s današnjim »srednjim slojem«. To se također prema ovozemaljskim kriterijima može učiniti ludošću jer sve vlasti u svojim politikama uvijek smjeraju na mnoštvo »srednjega sloja«, koji je, tehnički rečeno, aparat koji sve vlasti održava na životu. No srednjemu sloj ne pripadaju ni Marija ni Josip, a još manje Isus, jer sveta je Obitelj, po svemu sudeći materijalno više siromašna nego bogata, ipak izdanak davidovske, kraljevske loze. Srednji sloj nisu bila trojica mudraca koja su donijela dragocjene darove, a ni siromašni pastiri koji su se došli pokloniti novorođenomu kralju. Bog se tako objavio čovjeku dovoljno bogatu dostojanstvom da mu se daruje u malenom djetetu i dovoljno siromašnu da bi ga čitavoga života obasipao svojom bezgraničnom ljubavlju i milosrđem.
Svašta se pokušalo u nastojanju da svijet iziđe iz sadašnje krize, no bez većih uspjeha. Ipak, jedno je rješenje uvelike izostalo, a krije se u »ludosti«. Ona nije toliko ni u željama, ni u darivanjima, ni u obećanjima, nego u iskazivanju posvemašnje nježnosti prema betlehemskomu Djetetu. Nije uzalud pisano: »Ako tko misli da je mudar među vama na ovom svijetu, neka bude lud da bude mudar.«
