Završetkom uskrsnoga vremena Crkva se vraća u vrijeme kroz godinu. Svakidašnjica postaje tema do kraja crkvene godine. U svakidašnjici kršćanin najčešće ostaje u svojoj rutini, malenosti, redovitim dužnostima. I tada Božje riječi progovara prorok Ezekiel u prvom čitanju: »S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj.« Od malenih stvari, od svakidašnjice, započinje rast u novost života.
Kratka Božja poruka po proroku Ezekielu jest da se u malenosti može uspjeti. I malenost Bog izabire da bi pokazao nešto veće. Upravo u malenosti jest početak novosti. Cedar, veliko crnogorično drvo, koje pruža široku krošnju ispunjenu hladovinom u vrijeme teških sunčanih mjeseci, dugo treba rasti da bi dosegnuo željenu veličinu. Svako je drvo u početku bilo maleno, tako krhko, bespomoćno. Godine truda, upornosti i rasta dovode ga da se pod njim ljudi sklanjaju. S pravom Bog kaže da će od grančice nastati predivni veliki cedar. Od grančice, od malenoga dijela, od vrška koji se tek na grani počeo zelenjeti nastat će veliko drvo. Koje li nade u malenu granu!
Svaki čovjek započinje sličan put. Nije čovjek stvoren kao odrasla osoba ni kao osoba ispunjena pričom, osobnim iskustvom ni znanjem. Poput grančice odlomljene od roditelja započinje ljudsko putovanje u svijetu. Od početka, od slabašne grančice može se izrasti u veliko stablo. Na putu rasta pred čovjekom razni su izazovi. Nije lako odoljeti prolaznosti. Netko će se upitati: »Pa kada ću napokon zasjati?« Drugi će pažljivo promatrati druge: »Nikako da se istaknem u svojoj okolini.« Treći će odustajati: »Nema smisla napredovati jer napredak nigdje ne vidim.« Ali kršćanin će drugačije postupiti. Kršćaninu Bog, kao po riječima proroka Ezekiela, progovara: »Nemoj se bojati malenosti. Odlomio sam te od velikoga stabla, tebe grančicu pratim dok rasteš u svom sjaju.«
Nema straha u svakidašnjici rasta. Ne treba očajavati jer Bog je svakoga kao grančicu upiknuo u plodno tlo. Dao je Bog samoga sebe kao humus za rast svakoga ljudskoga bića. Tako je malo potrebno: na njega se osloniti, privući se Bogu u turobnosti jednoličnoga vremena. U vremenu kroz godinu, u svakidašnjici, kršćaninu preostaje povjerenje u Boga koji naizgled malene stvari u upornom rastu čini posebnima. I onda zašto odustajati? Bog je čovjeka u svijet doveo, Bog ga ne će ni napustiti.
Dok tumači proroka Izaiju, Ivan Zlatousti spominje da Bog po riječima Ezekiela donosi jasno tumačenje usporedbe o grančici i ljudskom životu: »Sveto pismo umjesto da pusti slušatelju slobodno primijeniti razne figure na stvari ili osobe koje bi želio, Bog sam unaprijed naznačuje tumačenje. Kada Ezekiel govori o otkidanju grančice vrha cedra, ne ostavlja slušatelju brigu da protumači tu usporedbu, nego Bog sam ukazuje što misli kada spominje cedar. Takva je praksa Svetog pisma, da ne bi nesređena mašta čovjeka koji istražuje usporedbe bez motiva zalutala i pojurila u avanturu.«
Stoga, što je kršćaninu činiti? Poslušati kako Bog po proroku Ezekielu tumači usporedbu grančice cedra: »Zasadit ću grančicu s velikog cedra. Poljsko drveće će znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem.« Svakidašnji rast čovjeka u pobožnosti, u vjeri u Boga jest poput zasađene grančice crnogoričnoga cedra. Vrijeme je potrebno, ali nada ostaje. Bog prati onoga koji je spreman napredovati u dobroti. Kršćanin se može odlomiti od svega što ne valja. Odlomiti se od tračanja drugih, udaljiti svoju riječ od pogrdnih riječi, a zasaditi se u Božjoj blizini, rasti u malenosti, samo u dobru. Kada se iz života ukloni svako laktarenje koje donosi nezasluženi rast, upoznaje se vrjednota osobne žrtve. I premda se čini da zlo raste brže, da se oko njega skuplja više pozornosti, ono je kratkoga trajanja. Onaj tko se odvoji od loših stvari i započne hrabro u malenosti, jedino će na njemu Bog ispunjavati svoju riječ. Put je težak, nekada se čini i nedostižan, zato je Bog na početku i govorio o grančici. U malenosti se počinju događati divne stvari, u hrabrim činima dobrote događa se unutarnje zadovoljstvo koje ne može nadomjestiti nikakva druga želja.
Gospodine, mi smo grančice koje si izdvojio od velikoga cedra. Na početku smo kršćanskoga života. Često smo na početku i čini nam se da ne rastemo dovoljno u ljubavi prema tebi. No ti si nas odvojio, ti imaš povjerenja da ne ćemo odustati u onom što je dobro. Potakni nas u našem rastu, neka ne prestajemo vjerovati da si Ti onaj koji nam želi dobro u vijeke vjekova. Amen.
