Advent je u prvom redu pokorničko vrijeme, ono jest vrijeme radosti, veselja i sreće, ali krajnji je smisao iščekivanja radost zbog Kristova drugoga dolaska i kraja vremena. Da, kršćanin se u konačnici veseli kraju gdje je rođenje, početak, samo jedan dio priče o vječnosti. Koliko god to paradoksalno zvučalo, on se veseli rođenju djeteta koje je predodređeno da umre groznom smrću, radi se o najvećoj mogućoj žrtvi koju čovjek može podnijeti – umrijeti kao pravednik za drugoga. Sve to uistinu nije lako shvatiti nekomu izvan integralne kršćanske poruke. Nažalost, to je današnjemu svijetu, ali i mnogim kršćanima, nekako zamagljeno, što je svakako dijelom rezultat i činjenice da su i advent i Božić već desetljećima pod erodirajućim utjecajem masovnih medija te marketinških i gospodarskih interesa, te su s vremenom mnogima postali tek prigodna sličica ispražnjena od primarnoga značenja.
Medijski i gospodarski advent počinje sve ranije, božićni ukrasi postavljaju se također sve ranije, a o kršćanskoj simbolici malotko uopće više i vodi računa. Kakvo pokorništvo, treba se veseliti, slaviti. Uostalom vremena su teška, ljudima treba sreće i veselja. Da, nitko to ne spori, ali sreća je malo kompliciranija priča od toga da je dovoljno biti sit i napit. U kontekstu cijele adventsko-božićne priče i glazba priča zanimljivu priču. Iako se božićna glazba forsira isto tako sve ranije zajedno s gospodarskim adventom/Božićem, ona nakon prolaska toga vremena brzo iščezne iz javnoga prostora, a ni njezino preuranjeno forsiranje ne nailazi na pretjerano oduševljenje. Što je pravi razlog tomu? Neki će tvrditi da je čitavi folklor koji se stvara u tih malo više od mjesec dana jednostavno tako postavljen da se nestankom prateće koreografije jednostavno izgubi i glazbena kulisa. Međutim čini se da ipak u tome ima nešto više. Božićni su hitovi naime, gospodarski gledano, vrlo lukrativna roba, a na takvoj robi svaki gospodarstvenik želi zaraditi što je moguće više. Dovoljno je pogledati brojeve, All I want for Christmas, Last Christmas, Jingle Bell rock, Feliz Navidad… Popis je nepregledan, a brojevi toliko impresivni da bi svatko htio da se te pjesme vrte što dulje. Ali ne vrte se, one žive mjesec dana, najviše. Dakle, za razliku od ostale popularne glazbe koja se može vrtjeti i vrti se bilo kad, glazba božićne tematike ipak je vezana. Vezana Božićem. A u današnje vrijeme kad se sve odbija vezati na bilo koji način, to je svakako zanimljiva činjenica jer u tom moru hrane, ukrasa, doživljaja, gdje je sve nekako parfimirano, pretjerano, ona ipak ostaje primjerena samo božićnomu vremenu.
Božić tako kao da destilira to estetsko prepunjavanje i na taj načini čitavoj glazbi zapravo vraća njezino pravo dostojanstvo. On priča da veselja nema bez iščekivanja – adventa, da nema njegova punoga smisla bez žrtve – korizme, ni prave slave bez vjere – uskrsa. Možda se među ostalim upravo kroz božićne pjesme vidi kako se »pravi« Božić uspijeva othrvati tomu valu opovršnjavanja?
U knjizi »Paradoksalna sreća« francuskoga filozofa Gillesa Lipovetskyja može se naći zanimljiva analiza suvremenoga hiperpotrošačkoga društva pa onda kroz to čitati o adventu i Božiću. Lipovetsky smatra da je način na koji današnje društvo funkcionira doveo do pojave »civilizacije želje«, gdje je traženje ugode i komfora u potpunosti zamijenilo ideale odricanja i stege kolektivnih institucija. Hiperpotrošači traže stalno umnažanje iskustava, gdje neprestana potrošnja na kraju postaje glavni tip bijega od svakodnevnih teškoća. Sve je usmjereno prema udovoljavanju potreba pojedinaca, a ne više kolektiva, što najzad dovodi do opće deinstitucionalizacije, od braka i obitelji do politike, rada, seksualnosti… Ukratko, nikoga više nije briga za potrebe drugoga, u središtu su isključivo potrebe njega samoga.
Lipovetsky, poput mnogih filozofa uvjetno rečeno postmodernističkoga doba, odbija dati konačan sud. Smatra da je sreća pojedinca u ovakvu vremenu paradoks: jer iako je slobodan izabirati stalno i iznova s police zadovoljstava, više nego ikad ovisi o tržištu, koje ne može više pratiti poplavu različitih preferencija individualaca. Istodobno sve veze s kolektivnim pokidane su pa stalno nastaju neke vrste neuroza i razočaranja. Međutim zaključak je, eto, da i takvo društvo pojedincu ipak donosi i neka zadovoljstva.
U kontekstu adventsko-božićne glazbene priče može se iščitavati sljedeći paradoks: što više lampica, kobasica, zvončića, to zapravo manje zadovoljstva i sreće. Vidi se baš na primjeru glazbe kako se svakim danom proizvodi sve više i više, sve većom dostupnošću širi se i krug konzumenata, sve većim brojem konzumenata i broj glazbenika, čime se stvara svojevrsni krug mačke koja stalno trči za svojim repom. Gdje će se stati nitko zapravo ne može predvidjeti.
Karakter glazbe kao suvremene informacijske robe stubokom je promijenio glazbu u odnosu na ono što nekad jest bila. Od umjetničkoga izraza ona je postala tehnološki proizvod koji kombinira ljudsku domišljatost i gotovo bezgranične mogućnosti umjetne inteligencije i tako sve više izmiče bilo kakvoj duhovnoj dimenziji. A bez obzira na zaborav te činjenice, upravo je duhovna dimenzija glazbe ono što ju je učinilo onim što ona jest. Od njezinih početaka bila je usko vezana uz duhovno-emocionalni svijet, uz društvenost, uz religiozne rituale i običaje, a njezina zabavna dimenzija uvijek je bila samo dio širega konteksta u kojem je nastajala. Dakle baš poput adventa i Božića, suvremeno tretiranje glazbe karakterizira zaborav njezina primarnoga smisla pa se i ona utapa u hiperpotrošačkoj neurozi. Što je više ima, to je na kraju besmislenija i nevažnija.
Gdje je rješenje? Po adventski, u pokorništvu, u askezi. Neobično je o askezi danas uopće govoriti jer mnoge prvo asocira na redovnike, redovnice ili pustinjake. Askeza zahtijeva žrtvu, ali žrtva je teška, a opet bez žrtve ni jedna stvar zapravo nema pravu vrijednost. Nije stoga čudno što se danas mediji upiru učitati žrtvu svakoj gluposti ne bi li je legitimirali. Eto, na svakom talent showu ili reality showu treba gledati ili nečiju tešku prošlost ili kako se namučio dok je došao do rezultata, ili se s druge strane predstavljanjem žrtvovanja opravdavaju bizarnosti poput priče iz jednih dnevnih novina gdje se kao potez života predstavlja djevojka koja je ušla u pornografsku industriju da bi mogla platiti školovanje jer su joj roditelji siromašni.
Ovogodišnji advent možda je najšportskiji dosad pa se gutaju i razne priče o športašima. O. Ilija Mikulić u zanimljivu tekstu »Sport kao askeza današnjice« pita se može li se čak i neosporno velik trud i muka, ali koji su usmjereni isključivo na ovozemaljske ciljeve, smatrati askezom. Odgovor je jasno ne jer se poziv na savršenstvo ne odnosi na savršenstvo koje je usmjereno na materijalne ciljeve, nego isključivo na duhovne. Asket je čovjek koji aktivno teži savršenstvu u transcendentalnome. Ako su ciljevi slava, moć i bogatstvo na zemlji, ne može se raditi o pravoj i vrijednoj žrtvi niti će rezultat biti blagoslov. Može li se danas stvarati dobra glazba bez takve žrtve, može li se doći do slave ako ispred nje ne stoji vrijeme pokorništva i ako njezin cilj nije viši od ovozemaljskih ciljeva, može li se doći do sreće a da se ne upadne u njezin paradoks?
Božićna glazba, bez obzira na pokušaje totalne profanacije, u čemu zabavna industrija definitivno ima i puno uspjeha, naposljetku se ipak ne da. Izvan Krista ona je iščašena, čak i svjetovnjacima, čak i nevjernicima. Čak i onima koji je pišu i izvode samo zbog zarade, ne mogu joj izvrnuti primarni smisao. Ona kao da se sama opire kiču, pretjerivanju, parfimiranju, lažiranju, bez obzira što se na prvu možda tako ne čini. Stvar je u tome da je božićna glazba glazba dijeljenja, ona je glazba čovječanstva, a ne glazba pojedinca. Ona je izrasla zbog konkretnoga razloga, iz naroda, čak i onda kad ju je pisao pojedinac, pisao je iz toga duha i njime je prožeta. To se ne da tek tako poništiti. Bez pravoga adventa, bez pravoga Božića, sav taj hiperfolklor kao da iščezava u ravnodušnosti jer sreća ipak nije ukusan sendvič, iako čovjeka ukusni sendvič može svakako nakratko učiniti malo sretnijim. Život ipak nije kaša, nego sasvim konkretan i logičan put. Nije čudo da je Bog došao u jednostavnosti, kao nevino dijete, rođen u siromaštvu, poslan da donese sreću prolazeći čitav životni put, od radosti, žrtve pa do slave. Time je put ucrtan. Samo je ostalo njime hoditi. A to nije lako.
