»Gospodin s vama!« svećenikov je pozdrav na misi u ime Crkve i misli na Isusa Krista. Svaka naša službena molitva završava »po Gospodinu našemu Isusu Kristu«. »Gospodin« u pravom smislu može biti onaj koji sve stvara i sve uzdržava, a to je svemogući Bog. Hebrejska riječ JHVH u grčkom jeziku je prevedena riječju Kyrios, što znači Gospodin. Naziv »Gospodin« i među ljudima izražava poštovanje i priznanje, a posebice je to izraženo kad se čovjek obraća Bogu. Ta riječ »Gospodin« postaje uobičajen naziv za Boga. U Novom zavjetu će se upotrijebiti i za Isusa Krista. Isus će, pred farizejima, primijeniti na sebe navod iz Psalma 110, 59: »Reče Gospodin Gospodinu mome: Sjedni mi s desne strane«, kako zapisa sv. Matej. Gubavac pristupa k Isusu s uvjerenjem da mu može pomoći, piše sv. Matej: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.« Nakon pranja nogu reče Isus svojim učenicima: »Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam«, zapisa sv. Ivan. Sveti Pavao piše kršćanima u Korintu: »Navješćujemo mudrost Božju tajanstvenu i sakrivenu; onu koju Bog od vječnosti predodredi na našu slavu; onu koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.« Jedino je svemogući Bog »Gospodin« u pravom i potpunom smislu, a dosljedno tomu i Sin Božji, Isus Krist. Sad možemo razumjeti da mi ljudi nismo gospodari svijeta, nego poslanici u ovom svijetu – u Gospodnjem vinogradu. Tu prispodobu izrekao je Isus tri dana prije nego što će biti osuđen. Nalazi se u Jeruzalemu. Nastaje sukob i Isus će biti ubijen. Isusova je smrt djelo ljudi koji su se ogradili od Božjega poslanja – Isusova mesijanstva. A Isus ostaje vjeran svojemu Otcu. Njegova je vjernost do »smrti na križu« i to je potpuno ispunjenje poslanja i volje Božje. Zloća ljudskoga srca ne prihvaća Isusovu žrtvu. Odbacuje ga.
Zloća srca čini zla djela u svijetu. Ljudi često pokušavaju premjestiti zlo izvan sebe. Lijep primjer za to su djeca. Dijete prenosi zlo na »babarogu, zmaja, vukodlaka« itd. Dijete zna milovati svoju lutku i tepati joj. Ali zna biti i zločesto i iskopati oči svojoj lutki. Odrasli često optužuju druge za svoje grijehe. Od tih teških optužaba i kamen bi pukao, kako piše pjesnik Tin Ujević u pjesmi »Pamćenje pločnika«:
»U duši kamenja se zgrću pohote i grijesi… Oskvrnutom zemljom gospoduju bijesi. // Gluho / Varoš širi okuženi dah. / Očaj sav je poklon mračnih šetališta. // Jadnici asfalta žure se na groblje. A druge će žrtve biti bijelo roblje. / Kad bi tromi kamen mogao da krikne / On bi puko kako srce puca… Osuđeni narod gubi uspomene, / No zapisnik đavla reže se u stijene. // I kad ljudska usta zanijemila budu, / glas odmazde pravdu pročitat će sudu.«
Vrjednote duha često su zanemarene. Ljudsko dostojanstvo, ljubav, poštovanje, pravda i istinitost, dobrota i općenito zdrava pamet ne dolaze na svjetlo, kao da paranoja, nerijetka duševna bolest, svuda vlada. Paranoik ističe sebe i svoje veličine, a okrivljuje druge i drugima pripisuje zle nakane. Svi mu smetaju i uvijek nastupa negativno. Svima pomuti raspoloženje jer uvijek govori negativno. To je sasvim suprotno stajalištu i životu kod sv. Franje: »Ljubav nije ljubljena.« Bog je ljubav i tu ljubav čovjek dovoljno ne ljubi. A Bog nam je dao svima priliku za kraljevstvo nebesko.
Prilika spasenja svima nam je ponuđena. To je Božji vinograd, kraljevstvo nebesko, riječ spasenja, milost i istina. Božji glas kroz povijest je odzvanjao, ali ga je čovjek često prečuo, poput opasnosti za brod »Titanik«. Brod je 1912. godine plovio prema New Yorku. Dan prije telegrafist s broda »California« javljao je opasnost. Ledena brda plove prema jugu. Presijecaju mu put. Zapovjednik nije poslušao. Mislio je da takvoj veličini kao što je »Titanik« ništa ne može sudbonosno naškoditi. Ocean je progutao i brod i 1500 putnika. Proroci su dolazili i donosili Božju poruku, ali su ih ljudi osporavali i ubijali. Konačno je svemogući Bog poslao svoga Sina Isusa Krista, ali ljudi su i njega pogubili. Nisu prihvatili dar kraljevstva Božjega. »Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!« donosi sv. Matej. Ako čovjek ne zna izvršiti svoje poslanje, biti poslanik u vinogradu Gospodnjem, kako može dospjeti u kraljevstvo Božje? Ako čovjek ne računa na Gospodina Boga i njegovu poruku, čemu se može nadati u vječnosti i na ovoj zemlji? Ljudi su na Zemlji samo privremeno, kao najamnici za izgrađivanje svijeta. A kod Gospodina trebaju biti vječno i subaštinici Kristovi.
