U susretu Uskrsnuloga s učenicima na putu u Emaus može se govoriti o pomoći dvjema osobama u dubokoj krizi zvanja. Taj susret postaje paradigmom pastoralne učinkovitosti. Učenici se osjećaju obeshrabreno, razočarano i frustrirano te napuštaju svoje planove; vraćaju se u svoj kraj. U tom trenutku intervenira Uskrsnuli, pridružuje im se na putu, ide zajedno s njima, prati ih i vraća ih u zajednicu apostola.
S Isusove strane opaža se intuicija, empatija, srdačan odnos, približavanje puno povjerenja, poziv pun poštovanja da otvore srca i izreknu svoje poteškoće, iako je znao sve ono što ih muči i tišti.
Sa strane učenika otpočinje slobodno očitovanje njihovih tjeskoba; oni povjeravaju svoje probleme otvoreno i na jednostavan način.
Isus, bez osude i prekoravanja, u šutnji sluša njihove riječi; daje im oduška, iako je njihov način mišljenja i djelovanja pogrješan. Kada su si dovoljno dali oduška, kada su se takoreći »ispraznili«, otpočinje im spontano i srdačno tumačiti, u čemu ne manjka ni blagoga prijateljskoga prekoravanja. Budi odnosno oslobađa dio istine koji su dvojica već posjedovala u svom srcu, ali koja još nije bila potpuno usvojena; doziva im u pamet, ne nove stvari, nego poruku ranije propovijedanu, ali koja nije bila dovoljno usvojena da ih prosvijetli u njihovu tešku stanju.
Reakcija i odgovor dvojice afektivno je pristajanje uz toga suputnika na putu, tako uviđavnoga; događa se prosvjetljenje pameti po njegovu poučavanju, a žar koji je gorio u srcima plod je i pokazatelj toga novoga iskustva. Ubrzo iščezava vidljiva prisutnost Učitelja, kako bi ostavila mjesta osobnoj vjeri koja je kadra upravljati životom i radosnomu obraćenju srca, što omogućuje povratak u zajednicu iz koje su se bili udaljili.
Kako u tom tako i u drugim susretima Isus je u dubokom stavu slušanja (osluškivanja) svoga bližnjega, premda dobro poznaje što se nalazi u svakom pojedinom ljudskom srcu. U svakoj prigodi on nastoji dovesti svoga sugovornika na put prave vjere i autentičnoga savršenstva.
Duhovni pratitelji, po uzoru na Krista Gospodina, trebali bi se znati približiti onima koji od njih traže duhovnu pomoć; omogućiti im da se otvore; znati ih slušati ne nudeći već unaprijed spremna rješenja. Za sve to potrebno je dovoljno vremena i empatije. Što duhovnik više zna slušati, to će bolje razumjeti svoga sugovornika. Kroz dijalog on treba stvarati klimu pouzdanja i povjerenja kako bi se praćeni pred njim mogao osjećati slobodno, prihvaćeno i razumljeno.
